Kao što je poznato, Prvog marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su se na referendumu opredijelili za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tog dana 64 posto građana BiH je potvrdno odgovorilo na referendumsko pitanje: Da li ste za to da BiH bude nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda?
Karadžićeva najava rata
Referendum za nezavisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Kada je Skupština SR BiH usvojila Deklaraciju o nezavisnosti, tadašnji lider SDS-a, a sada haški optuženik, Radovan Karadžić, otvoreno je za skupštinskom govornicom, pred TV kamerama, zaprijetio muslimanskom narodu rekavši: ”Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje!” Ove riječi nisu bile samo dio neprimjerene skupštinske retorike, već otvorena najava rata. U noći između 1. i 2. marta, kada je proglašenje nezavisnosti RBiH bilo neupitno, SDS-ove paravojne formacije postavile su barikade u središtu Sarajeva, što je predstavljalo uvod u krvavu agresiju nesagledivih razmjera. Deseci hiljada ljudi su ubijeni, više od milion protjerani, hiljade Bošnakinja silovano, skoro sva privredna infrastruktura, te blizu hiljadu džamija i drugih vjerskih objekata je porušeno, a ratnim zločinima i genocidom izmijenjena je demografska struktura BiH.
Crtanje karata
Stanovništvo srpske nacionalnosti uglavnom je bojkotiralo ovaj referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje, u aprilu 1992. godine izbija agresija Srbije i Crne Gore, a nedugo nakon toga i agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Republika Bosna i Hercegovina je u Ujedinjene nacije primljena 22. maja 1992. godine i tako kao članica Ujedinjenih nacija, na osnovu Povelje UN-a, član 2, stekla pravo na zaštitu i pomoć od ostalih članica. No bez obzira na to, pomoć je izostala i nastavljena je brutalna agresija. UN su, uvođenjem embarga na uvoz naoružanja, dodatno vezale ruke BiH i stavile je u neravnopravan položaj naspram njenih agresora.
Još 1991. godine, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je u Karađorđevu sklopio sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. O planovima podjele Bosne i Hercegovine danas postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji, stenogrami Franje Tuđmana, kao i svjedočenja nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i bivšeg premijera SFRJ Ante Markovića te drugih svjedoka.
Uloga UN-a i Evropske unije
Gledajući na slučaj BiH s ovovremene distance, može se konstatirati, da je bilo dobre volje, Ujedinjene nacije imale su mnogo načina da osujete agresiju i stradanja u njoj. Ponadali smo se da će, bar nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazu¬ma, UN okrenuti list i koliko-toliko odlučnije se angažirati u raspetljavanju zamršenog bosanskog čvora. Nažalost, umjesto toga, UN i Evropska unija i dalje vode licemjernu politiku latentno tolerirajući separatizam i političke snage koje otvoreno rade na disoluciji Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica i dalje šuti pred političarima koji javno govore da je samo RS neupitna, a o svemu ostalom može se razgovarati. I pored dokazanog genocida, masovnih zločina i protjerivanja nekoliko stotina hiljada Bošnjaka, međunarodna zajednica primorava naše političare na ustavna rješenja kojima bi, de facto, potpisali smrtnu presudu vlastitoj državi.
Dejtonski Ustav
Donesen je i Ustav na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema tom Ustavu, Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država s punim pravnim subjektivitetom, temeljena na vrijednostima mira i pomirenja i spremna za evro-atlantske integracije. Dejtonski sporazum, uz to što je označio prekid rata, predstavljen je i kao temelj budućoj BiH. I nakon 20 godina, osim prekida rata, malo se šta nabolje promijenilo u ovoj napaćenoj zemlji. Incijatori rata sve do danas, na razne načine, opstruiraju svaku moguću incijativu koja učvršćuje državnost BiH i funkcionalnost njenih institucija. Oni ne doživljavaju Dejtonski sporazum kao temelj, već kao krov buduće BiH. Svaku pomisao o reviziji tog nakaradnog ustava, koji je glavna kočnica evro-atlantskim integracijama i normalnom životu bh. građana, srpski političari tendenciozno objašnjavaju kao pokušaj stvaranja unitarne BiH na račun RS-a. Zbog toga, svi dosadašnji pregovori doživjeli su neuspjeh. Međutim, prosto je nevjerovatno kako međunarodna zajednica ravnodušno posmatra destruktivno djelovanje iz RS-a uporno tvrdeći kako do probližavanja Evropskoj uniji neće doći sve dok se domaći političari međusobno ne dogovore, iako joj je sasvim jasno da do toga nikada neće doći. Kako postići dogovor sa liderom bosanskih Srba koji danas, uoči Dana nezavisnosti BiH, izjavljuje kako ne voli Sarajevo, a navodno nema ništa protiv Bošnjaka. A zapravo on baš zbog Bošnjaka ne voli Sarajevo.
Secesionističke tendencije
Uostalom, sve što je označilo neki napredak i približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, bilo je uz snažne pritiske ili direktno odlučivanje predstavnika Međunarodne zajednice, odnosno Visokog predstavnika, dok je on izvršavao zadatu ulogu. Međutim, već zadnjih desetak godina, prisustvo Međunarodne zajednice i Visokog predstavnika je simbolične naravi i bez ikakvog učinka, čime se zorno pokazuje da evropski i svjetski centri moći ne žele istinski pomoći našoj državi, baš kao ni u trenucima kada je priznata u Ujedinjenim nacijama i kada je napadnuta. Svi oni su svjesni činjenice da bez temeljite revizije Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina nema svoju budućnost.Ovakvim načinom djelovanja dodatno se osnažuju secesionističke tendencije u RS-u, koje su zadnjih godina sve izraženije. Na taj način iznova se pobuđuju i ohrabruju, takođe, secesionističke aspiracije hrvatskih političara za uspostavom trećeg entiteta.
Malo je naroda u ljudskoj povijesti, poput većine bosanskih Srba i Hrvata koji ne vole svoju domovinu u kojoj su rođeni, odrasli, školovali se, situirali se, a koji rade u korist drugih država. U toj činjenici trebamo tražiti razloge zašto Srbi totalno ignoriraju 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH, dok Hrvati to rade nevoljko ili zavisno od aktuelnog političkog trenutka. No, bez obzira na zamršenost sveukupne situacije, bošnjački političari, umjesto što kukamiču na ramenu Evropske unije, trebalo bi da jasno definiraju strategiju i nacionalni cilj i ulogu Bošnjaka u BiH, te anemično djelovanje zamjenu ustrajnom političkom borbom na očuvanju kontinuiteta i prosperiteta naše domovine. Na tom putu mi im moramo davati zdušnu podršku i uvijek prema našoj domovini pokazivati veću ljubav žrtvu od njihove mržnje i opstrukcije.
Zenica, 29.2.2016.
Autor: Dr. hfz. Halil Mehtić
