Angela Merkel sjedi u emisiji voditeljice Anne Will na TV-postaji ARD i bori se. Bori se za svoju politiku prema izbjeglicama, za ono što radi i što smatra logičnim i ispravnim. Bori se za politički centar Njemačke, za zajedništvo u Europskoj uniji (EU), za pobjedu razuma nad histerijom. I naravno, bori se za svoj položaj i političko nasljeđe. Angela Merkel koja inače djeluje hladno pritom razvija nešto poput strasti i time demonstrira koliko je ozbiljno spremna braniti svoju politiku protiv kritike iz redova vlastite stranke CDU, od novih desničara i dijela medija.
Merkel ostaje pri tome da ne želi uvesti proizvoljne gornje granice za prihvat azilanata, kao što to radi austrijska vlada. Ona ne želi jednostavno zatvoriti njemačke granice kako bi usporila rijeku ljudi koji u Njemačkoj traže zaštitu i ne želi teret natovariti na leđa susjeda. Zato ona zahtijeva da se sada mora pomoći Grcima.
Kancelarka još nije odustala ni od naporne potrage za konsenzusom u Europi, a to je možda i najteži dio njezinih zadataka. Ona kaže: „Ispravno je držati Europu na okupu i također pokazati humanost.“ Angela Merkel je trenutno jedina koja to radi. Svi drugi šefovi vlada taj koncept ili ne poznaju, poput mađarskog premijera Viktora Orbana i njegovog novog bavarskog kompanjona Horsta Seehofera, ili iz silnog straha pokušavaju s desna preteći desne populiste, poput Françoisa Hollandea u Francuskoj ili vladajuće koalicije u Beču. Već samo za tu dozu nepokolebljivosti Angela Merkel je zaslužila Nobelovu nagradu za mir ili proglašenje blaženom. A sad ozbiljno: mi bismo trebali biti sretni da se ona ne da omesti u svojoj politici.
Muke na praktičnoj razini
Na praktičnoj razini je život za kancelarku puno kompliciraniji. Pokušaj da se uz pomoć Turske uspori rijeka izbjeglica ima nešto očajničko u sebi i može itekako ne uspjeti. Unutar EU-a izbio je, i u to u nevjerojatnoj formi, nacionalni egoizam koji ugrožava njezinu budućnost. I ne, to nije krivica njemačke kancelarke. Nije ona ta koja unosi jaz u Europu, EU je „obilježena“ s previše slabih vlada koje nemaju hrabrosti stati iza svojih uvjerenja. Kada bi i Merkel tako djelovala, Europa ne bi pokazala ništa drugo nego svoju populističku grimasu. Izdaja temeljnih vrijednosti trenutno je politički gotovo oportuna.
Uz sve to najveći problem europske politike prema izbjeglicama je nesposobnost da se doseljavanje tih ljudi tretira na razborit način. Kada jedna zemlja poput Turske bez većih problema može prihvatiti dva i pol milijuna sirijskih izbjeglica, onda bi i EU sa svojih pola milijarde stanovnika ležerno trebala biti u stanju da „prebrodi“ slične brojke. Ali umjesto da se zajednički i praktično rješava probleme, izbjeglička politika je postala žrtva populista i ideologa. Ima tu svega i svačega, od nacionalnih teorija čistoće pa do neumjerenih strahova od islamizacije i socijalne ljubomore.
Posljednji bastion protiv histerije
Toj, često i medijski podržanoj histeriji još se samo Angela Merkel suprotstavlja. I ona još uvijek nije digla ruke od Europe kao političke unije kojom se upravlja na razborit način. Ona će tu borbu možda izgubiti zato što previše njezinih kolega ne procjenjuje ispravno opasnost za EU i zato što djeluju samo na temelju kratkoročnih kalkulacija. Možda će se Angela Merkel nakon summita EU-Turska 7. ožujka naći u defenzivi i možda će morati pristati na krive kompromise. Ali barem će moći reći da se borila za svoja uvjerenja i da je pokušala sve kako bi održala jedinstvo Europe i provela humanitarnu izbjegličku politiku.
„Ovo je jedna vrlo važna faza u našoj povijesti“, rekla je ona u TV-intervjuu. I u pravu je, samo što to mnogi još nisu shvatili.
