Američki raketni razarač USS Curtis Wilbur (DDG-54), klase Arleigh Burke, zaplovio je unutar 12 nautičkih milja od otočića Triton koji Kina smatra svojim teritorijem. Službeno, bio je na zadaći “provođenja američke slobode navigacije u međunarodnim vodama”.
Slično se dogodilo i nekoliko mjeseci ranije kad je drugi američki razarač prišao grebenima na koje Kina polaže pravo. Potom je početkom desembra SAD probno lansirao dva podmornička nuklearna balistička projektila. Projektile Trident D5, koji nisu bili opremljeni bojnim glavama, lansirala je nuklearna balistička podmornica USS Kentucky (SSBN-737) na pacifičkom poligonu nedaleko od južne obale Kalifornije.
No, važno je razumjeti zašto su ti grebeni ključni za Kinu.
Riječ je o grebenima koje Kina proširuje u otoke navoženjem pijeska u sklopu projekta gradnje velikog zida od pijeska duž otočja Spratly i Paracel. Od 2014. Kina proširuje brojne grebene na ta dva otočja te na njima stvara umjetne otoke. Povećanjem površine pod svojom kontrolom s jedne strane osnažuje svoje teritorijalne zahtjeve, a istodobno stvara pogodne lokacije za gradnju baza. Dvije su baze već sagrađene: instalacija na grebenu Johnson South te zrakoplovna baza na grebenu Fiery Cross, na grebenu Mischief gradi se treća, a na grebenu Cuarteron završava se velika radarska postaja.
Važnost Spratlyja leži u položaju. Budući da pokrivaju dobar dio Južnog kineskog mora, kroz njih i u njihovoj blizini prolaze neke od najvažnijih i najaktivnijih pomorskih trgovačkih ruta na svijetu. Neke procjene govore da godišnje tim trgovačkim rutama prođe robe u vrijednosti od oko pet bilijona dolara. Upravo mogućnost nadziranja tih ruta čini ovaj otok toliko poželjnim.
Uz odličan geostrateški položaj, otočje Spratly bogato je resursima. Obilne su zalihe ribe te nafte i plina. Prvi put je nafta otkrivena 1968., a nakon toga počele su rasti i napetosti oko vlasništva nad otočjem. Postoje različite oprečne procjene koliko se nafte i plina doista nalazi pod tim otocima. Kina procjenjuje da to područje ima četvrtu najveću zalihu nafte i plina u svijetu od oko 17,7 milijardi tona, a SAD tvrdi da nafte gotovo uopće nema.
Za Kinu otok Spratly čini i ključnu sastavnicu obrane.
SAD je počeo sa svojom strategijom zaokreta prema Pacifiku, koju Kina vidi kao pokušaj ograničavanja njezina utjecaja u istočnoj Aziji. Iako je Kineska ratna mornarica u proteklom desetljeću ostvarila golem skok u sposobnosti te se pretvorila iz primitivne obalne flote u jednu od najmodernijih oceanskih mornarica, još uvijek ne može parirati američkoj Pacifičkoj floti. Zbog toga se usredotočila na razvoj strategije uskraćivanja pristupa i područja djelovanja.
Vatreni križ
Ta je strategija usmjerena na onemogućavanje protivnika da slobodno djeluje na nekom području, u ovom slučaju kineskim obalnim vodama, te u Istočnom i Južnom kineskom moru. Otočje Spratly u tom je kontekstu predziđe obrane te je gradnja zrakoplovne baze na grebenu Fiery Cross veoma važna jer može značajno produljiti ruku kineskog zrakoplovstva.
Najsnažniji adut kojim Kina raspolaže u svom nadmetanju sa SAD-om su protubrodski balistički projektili DF-21D. Riječ je o modificiranoj, konvencionalnoj verziji balističkog projektila srednjeg dometa DF-21. Procjenjuje se da ima domet veći od 1500 kilometara. Taj je projektil, pak, razvijen u još napredniju inačicu koja je prošlog septembra prvi put javno prikazana: DF-26. Ona ima domet od 3500 kilometara i idealno je oružje protiv nosača aviona.
Tempo nabave raketa
Prijetnje ovih oružja su tolike da je SAD razmjestio većinu svojih raketnih razarača za protubalističku obranu na Pacifik. No, budući da i DF-21D i DF-26 raspolažu manevrirajućim bojnim glavama, obrana protiv njih je otežana. To je prisililo SAD da odustane od strategije pomorskog blokiranja Kine te da se usredotoči na poboljšavanje protubalističkih sposobnosti. Tako je povećan tempo nabave protubalističkih projektila RIM-161 te je odlučeno da se protubalističke sposobnosti razviju na svim razaračima opremljenima borbenim sustavom Aegis.
Vjerojatno je da Kina može provesti A2/AD strategiju i hiljadama kilometara daleko od svoje obale te uskratiti američkoj mornarici sposobnost da slobodno djeluje u velikom dijelu zapadnog Pacifika. No, isto tako je jasno da Kina nema namjeru zadržati se na tome, nego brzom gradnjom svoje mornarice namjerava steći sposobnost da izazove američku Pacifičku flotu i na otvorenom moru te stvori uvjete da djeluje ofenzivno.
Za stjecanje te sposobnosti presudni su nosači aviona. Kina u operativnoj upotrebi već ima nosač Liaoning koji je kupljen od Ukrajine. Liaoning predstavlja ključni korak u razvoju kineske flote, ali ne može se suprotstaviti američkim nosačima.
Katapult za avione
Uvelike ga ograničava izostanak katapulta za avione, koji polijeću uz pomoć rampe. To, pak, smanjuje količinu goriva i ubojnog tereta koji mogu ponijeti, a s Liaoninga ne mogu polijetati ni avioni za rano upozoravanje, što drastično smanjuje radarski horizont kineske udarne skupine u odnosu na američku.
Ti se nedostatci ispravljaju novom klasom nosača Tip 001A, od kojih se najmanje jedan već gradi u Dalianu. Oni će zadržati rampu za polijetanje, no vjerojatno će imati i katapulte. Udarnu snagu kineskih nosača činit će palubni lovci J-15. Prema letnim karakteristikama J-15 bi trebao biti moćniji i okretniji od američkih F/A-18 Horneta i Super Horneta, a pogotovo od tromog F-35C. Kasnije bi na kineske nosače mogli doći i stealth lovci Shenyang J-31. Riječ je o dvomotornoj, unaprijeđenoj kopiji američkog F-35 u koju Kina ipak nije morala ulupati 400 milijardi dolara poput SAD-a.
Ipak, podrška aviona za rano upozoravanje i navođenje E-2D Hawkeye svakako će dati prednost američkim pilotima, barem dok Kina ne završi razvoj vlastitog palubnog aviona za tu namjenu.
Razmatra se i korištenje helikoptera u toj ulozi, a testiraju se Ka-31 i Z-8YJ Black Bat. No, helikopteri su mnogo slabija platforma za rano upozoravanje. Mogu nositi samo manje radare kraćeg dometa i slabijih performansi od onih instaliranih na avionske platforme, a ograničeni su i kraćim vremenom koje helikopteri mogu provesti na položaju te njihovom manjom brzinom, visinom i doletom.
Po sastavu su američka i kineska udarna skupina nosača vrlo slične te je izgledno da je Kina uzor imala upravo u svom rivalu. Pratnju kineskom nosaču obično čine nuklearna napadajna podmornica Tipa 093, četiri raketna razarača, obično Tipa 052C ili 052D, a u budućnosti će i najnoviji Tipa 055 te dvije fregate Tipa 054, uz jedan opskrbni brod. Do 2020. Kina, vjerojatno preambiciozno, namjerava imati tri nosača i pripadajuće borbene skupine.
Nuklearne podmornice
U strateškim nuklearnim sposobnostima Kina ipak dosta zaostaje. Raspolaže s pet nuklearnih podmornica s balističkim projektilima, no riječ je o zastarjelim konstrukcijskim rješenjima, sličnima sovjetskim podmornicama klase Delta iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Od pet podmornica, četiri su klase Jin naoružane sa po 12 projektila JL-2, dok je najstarija ujedno i jedina podmornica klase Xia koja raspolaže s 12 projektila JL-1. SAD, pak, samo na Pacifiku raspolaže s osam podmornica klase Ohio, od kojih svaka ima 24 UGM-133 Trident II projektila, a svaki može ponijeti do 14 nuklearnih bojnih glava.
Kina i SAD nalaze se u svojevrsnoj pat-poziciji. Kina svojim A2/AD sposobnostima može gotovo u potpunosti spriječiti američku mornaricu da djeluje blizu kineske obale, dok s druge strane SAD može kinesku flotu držati pod kontrolom u obalnom pojasu i spriječiti je da operira u otvorenom oceanu. Amerika još uvijek ima značajnu konvencionalnu i nuklearnu nadmoć nad Kinom.
No, silovit razvoj kineske mornarice nesumnjivo vodi uspostavi konvencionalnog mornaričkog pariteta na Pacifiku. Incidenti oko spornih otoka će se nastaviti, no vjerojatnost za otvoreni sukob SAD-a i Kine zasad je mala. Ipak, intenzivno jačanje oružanih snaga Filipina, Tajvana, Južne Koreje i Japana, koje pomaže SAD, te Vijetnama i Malezije otvaraju mogućnost za posredne sukobe između dvije sile, koji bi se lako mogli proširiti.
