Ivana je kolumnu napisala za hrvatski “Dnevnik”, a mi je prenosimo u cjelosti.
“Što nam je donijela emancipacija? Sto puta sam sebi postavila to pitanje. Definitivno određenu vrstu slobode. Možemo biti svoje, raditi poslove koji su nekada bili rezervisani samo za muškarce, same da se brinemo za sebe, da budemo na visokim pozicijama, samohrane majke, vodimo domaćinstvo, savršene majke, da uživamo u tome… Da li je to stvarno to što smo htjele, jesmo li zaista slobodne i nezavisne? Ili nam to daje lažan osjećaj sebe pokazujući u javnosti koliko smo jake i koliko toga možemo, a negdje u dubini svog bića osjećamo da smo ranjive, nježne, da nam treba pažnja i čeznemo za onim princem na bijelom konju iz dječjih bajki o kojem smo slušale dok smo bile djevojčice.
Maštale smo kako će jednog dana doći taj savršeni princ spasitelj i svi problemi će nestati, da ćemo biti napokon sigurne u njegovom zagrljaju. Mislim da nam je ta emancipacija donijela jednu veliku odgovornost i puno truda i zalaganja. Nestala je ona žena kojoj su muškarci donosili cvijeće, otvarali vrata, pridržavali kaput, kupovali nakit, nosili kofere i trudili se na sve moguće načine da se ona osjeća dobro. Sve je to nestalo kad današnja žena sama kupuje nakit koji joj se sviđa i ona je ta koja bira muškarca i svjesna je toga.
Današnji muškarci su pomalo izgubljeni, to je moj utisak. Izgubili su svoju funkciju ratnika i lovca koji donosi svoj plijen i trofej u svoj dom. Zašto da nosi kad žena to može sama. Ne treba joj on za to. Zašto joj uopšte treba? Dale smo svojim muškarcima usisavač i krpu u ruke, dale smo im bočicu i mijenjanje pelena, brigu oko djece, stavile smo im pregaču i želimo ih pretvoriti u domaćice, pod izgovorom da sve treba biti ravnopravno, jer ako ja donosim novac kući onda neko mora da se brine o domaćinstvu.
Da li nam je takav muškarac zanimljiv? Možda u prvo vrijeme, ali s vremenom se počinjemo pitati pa gdje je taj mačo muškarac za kojeg smo se udale nestao. Nestao je kad smo mi preuzele mušku ulogu, mi smo svemoguće i možemo sve. Zar to nije opterećujuće? Meni lično se čini da jeste. To postaje s vremenom naporno. Mislim da bi svaka žena voljela da se opusti i skine taj teret i toliki osjećaj odgovornosti koji si je sama nametnula. Željela bih da budem samo žena, nježna ranjiva, da plačem na muškom ramenu, biti samo majka koja može biti sa svojim djetetom barem prve tri, a ne da ide da radi dok dijete još doji.
Ipak bi, svaka žena, duboko u sebi voljela da bude u miru bez te muške uloge koju je sama stvorila. Biti samo žena, dočekati svog ratnika lovca na kućnom pragu i pasti mu nježno u zagrljaj, znajući da je to njen muškarac, a ona se napokon može prepustiti i biti ono što jeste… Samo žena”.
