Nedavno je u Prištini, u organizaciji Otvorenog društva Kosovo, YIHR BiH i Dokukina održana dvodnevna konferencija „Vize – barijera u komunikaciji Kosova i BiH“.
Na konferenciji su uzeli učešće predstavnici civilnog društva, medija i kulturnih radnika iz BiH, Srbije i Kosova. Kao rezultat konferencije upućena je još jedna deklaracija kojom se pozivaju vlade Kosova i Bosne i Hercegovine da pod hitno pronađu rješenje kako bi se omogućilo kretanje ljudi i roba između ovih zemalja.
Bila je to još jedna u nizu deklaracija i sličnih poziva da se razriješi apsurdno pitanje kojim se ljudima onemogućava sloboda kretanja na početku 21. stoljeća!
Slična deklaracija usvojena je i u oktobru prošle godine u kojoj su najutjecajnije kompanije iz BiH i Kosova od vlasti obje zemlje tražile da omoguće potpunu slobodu kretanja roba i ljudi.
Tada je više od 20 najutjecajnijih privrednika Kosova prvi put došlo u organiziranu posjetu Sarajevu, nakon 2008. godine kada je Bosna i Hercegovina uvela vize za one koji posjeduju kosovski pasoš.
Alarmantni podaci
Tom prilikom prezentirani su poprilično alarmantni podaci iz kojih je bilo jasno da zbog otežane komunikacije ekonomija Kosova, a pogotovo Bosne i Hercegovine trpi ogromnu štetu.
Iznesen je podatak da zbog ovakve politike BiH svaki mjesec gubi minimalno milion eura! Deklaracija privrednika bila je fokusirana isključivo na taj aspekt i niti jednog trena nije zanemarila složenost političkih odnosa.
Svima je jasno da je Kosovo za Srbiju, kao i za Srbe u Bosni osjetljivo političko, historijsko i emotivno pitanje sa mnoštvom dodatnih mitoloških elemenata. Zbog toga, i uvažavajući taj aspekt nije se od bh. vlasti tražilo priznanje Kosova, a što bi sigurno većina političara, kao i građana/ki BiH Bošnjaka i Hrvata smatralo logičnim i prirodnim.
Podjednako kao što većina građana srpske nacionalnosti u BiH, a osobito političara, ovo pitanje doživljava u potpunosti drugačije.
Ono što se čini kao nonsens je da danas Kosovari slobodno, sa osobnim kartama mogu putovati u Srbiju, ali ne i u BiH. Naravno, radi se o politici Republike Srbije koja i danas Kosovo doživljava svojom teritorijom te u kretanju „svojih građana/ki“ ne vide problem.
Istovremeno, ista ta politika sigurno nije nikada tražila od političkih predstavnika Srba u BiH da iste ili slične mjere podrže u BiH. Naprotiv!
Zanemaruje se i činjenica da postoje drugi modeli značajno usklađeniji sa logikom. Navedimo primjer Grčke kao i niza drugih zemalja koje nisu priznale Kosovo ali koje su pronašle odgovarajući način da njegovim stanovnicima omoguće slobodu kretanja.
‘Na godišnjem odmoru’
Iako se u medijima često govori o pitanju uzajamnog ukidanja viza, malo ljudi zna da, zapravo, za razliku od kosovske vize za građane/ke BiH, to što se izdaje Kosovarima za dolazak u BiH suštinski nije viza.
Naime, Bosna i Hercegovina ne priznaje Kosovo niti priznaje kosovske dokumente, pa se taj papir, kojim se dozvoljava ulazak građana Kosova u BiH, teško može nazvati vizom. Dokument se izdaje po složenoj i skupoj proceduri, koja otežava, a vrlo često i onemogućava promet ljudi i robe.
Ta procedura je značajno kompliciranija danas nego što je bila prije nekih desetak godina. Situacije su povremeno i tragikomične!
S obzirom da svaku dozvolu za dolazak građana Kosova u BiH pojedinačno odobrava Vijeće ministara, odnosno nadležni ministar, moguće je da unatoč susretljivosti ministra ne uspijete doći u BiH u slučaju da je on, baš u tom trenutku, van kancelarije.
Odlazak na bolovanje, na godišnji odmor ili službeni put jednog čovjeka u BiH tako može postati fatalnim za kosovsku porodicu koja npr. želi doći u BiH zbog smrtnog slučaja u obitelji.
Kosovo je nakon niza pokušaja da se iznađe neko pametnije rješenje od 2011. godine uvelo recipročne mjere. Iako su znali da će takav potez biti izuzetno jak udarac za brojne obične građane, obje zemlje među kojima su mnogi povezani rodbinskim vezama, smatrali su da će posljedice koje će osjetiti privrednici u BiH biti razlogom da BiH učini nešto više po ovom pitanju.
Bh. režim najrigorozniji u Evropi
Nažalost, iako su Albanija i Kosovo jedine zemlje sa kojima Bosna i Hercegovina ostvaruje izvozni suficit, ni to nije dovelo do ozbiljnijih promjena, niti je utjecalo na političke predstavnike u BiH da se uozbilje!
Proces izdavanja dokumenata Kosovarima nije samo besmislen, već se smatra najrigoroznijim poznatim režimom ovog oblika u Evropi. Svi oni koji npr. žele izvesti svoje proizvode u BiH, ili koji bi samo željeli posjetiti BiH, suštinski moraju proći kroz niz poniženja.
Aplikant i nakon mjesec dana duge procedure, bez ikakvog posebnog razloga ili objašnjenja može biti odbijen. Ono što je minimum koji se traži od bosanskohercegovačkih vlasti je da se barem ljudima priznaju dokumenti poput rodnog ili smrtnog lista, diploma i si.
Građani BiH, da bi došli do vize za Kosovo, plaćaju 31 euro, a pored gomile potrebne dokumentacije, moraju putovati u dva navrata do Zagreba ili Skoplja, te su tako izloženi dodatnim troškovima.
Svjesni posljedica ovakve politike, Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u nekoliko navrata tražilo je od Vijeća ministara relaksaciju viznog režima za stanovnike Kosova, ali njihove inicijative nikad nisu ni razmatrane.
Osim što se radi o pitanju ljudskog prva na slobodu kretanja ovo jeste par excellance političko pitanje. Istovremeno u BiH, očigledno da se ovo pitanje (u općepoznatom političkom amaterizmu) ne smatra dovoljno važnim, tako da ne postoji trenutno niti jedna politička opcija koja u Parlamentu uvjetuje svoju podršku po cijenu rješavanja ovog pitanja!
Uz tvrdi stav političara iz manjeg entiteta, kada se radi o ovoj temi, situacija se čini poprilično crnom. Ne treba ovdje zanemariti ni podatak da na račun ove odluke manji entitet također pristaje na ogromne ekonomske posljedice, te za razliku od Republike Srbije ozbiljno šteti poslovanju pojedinih privrednih subjekata kao što je npr. naftna rafinerija u Bosanskom Brodu.
Dvije vrste političara
Za razliku od RS-a koji će osjetiti ozbiljne ekonomske posljedice, podaci pokazuju kako je čak 13,3 posto robe uvezene na Kosovo 2014. godine došlo iz Srbije, a taj postotak je u konstantnom rastu.
Zanimljivo, u jednom razgovoru na ovu temu Zoran Perković, pomoćnik ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, rekao je da je ovo “problem unutrašnjih odnosa u bosanskohercegovačkom političkom i državnom vrhu. To nije problem Srbije, na šta se svi vade. Mi nikada nismo imali nikakvu prepreku ni pritisak od Srbije”.
Za razliku od trgovinskih odnosa Srbije i Kosova podaci pokazuju kako je 2013. godine 3,3 posto robe uvezene na Kosovo dolazilo iz BiH, a od 2014. postotak pada na 2,7 posto te nastavlja opadati.
Također, pored pogoršanja trgovinskih i političkih odnosa, situacija se negativno reflektira i na kulturnu razmjenu, pa i tu dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj Kosovo ima jaču kulturnu suradnju sa Srbijom nego sa Bosnom i Hercegovinom.
Uz sve do sada navedeno ne treba zanemariti ni podatak da na Kosovu živi veliki broj pripadnika bošnjačke zajednice koji svojom matičnom državom smatraju Bosnu i Hercegovinu.
S obzirom da ne mogu doći do bosanskog pasoša, a i zbog generalne zanemarenosti od strane svoje matične države, oni su također izloženi bizarnim posljedicama koje ovakvi odnosi između BiH i Kosova sa sobom nose. Na isti način diskriminirani su i Kosovari koji žive u BiH.
Da ne bude zabune, ni Srbi sa Kosova nisu pošteđeni komplikacija. Naime, oni posjeduju pasoše Republike Srbije, ali u kojima piše da su izdati od strane koordinacione uprave, a što znači da za razliku od Srba u Srbiji, Kosovski Srbi ne uživaju blagodati bijelog Šengena i ne mogu putovati dalje od Srbije.
Uglavnom, iako će ova priča prije ili kasnije završiti onako kako jedino može i omogućit će se ljudima da se mogu slobodno kretati, očigledno je da u regiji postoje dvije vrste političara: oni koji će učiniti sve što mogu da običnom čovjeku otežaju život ili oni koji neće učiniti ništa, kako bi običnom čovjeku bilo bolje!
Politički predstavnici BiH nastavit će svoju tradiciju političke neozbiljnosti. Srbijanski političari nastavit će negirati realnost. Jedan od učesnika posljednje konferencije u Prištini slikovito je opisao tu šizofrenu sliku srbijanske politike.
‘U blatu gorke istorije’
Od izlizane fraze kako Srbija nikad neće priznati Kosovo, Srbija je nakon Briselskog dogovora u novoj, modificiranoj verziji poricanja realnosti, a koja glasi: „Nikad nećemo priznati da smo priznali Kosovo“.
Da ne bude ni da su politički predstavnici Kosova jedini bez mane, podsjetimo da ni oni nisu ispunili sve briselske zahtjeve iz Mape puta, a koji se tiču granica i sigurnosti graničnih prijelaza. Podatak o 300 boraca ISIL-a sa Kosova na ratištima također im ne ide u prilog.
Do tada, nastavit ćemo svjedočiti još jednom balkanskom apsurdu. Kada je u toku posljednje konferencije u Prištini mikrofon uzeo Azem Vllasi, referirajući se na govore prisutnih učesnika, rekao je kako je „strašno kada pričaš nešto pametno o tako glupoj stvari“.
I Shkelzen Maliqi bio je u pravu kada je rekao kako smo ostali “u blatu gorke istorije tapkajući na mestu“.
Za kraj, čisto radi podsjećanja političkih predstavnika u BiH, završit ću tekst podacima iz istraživanja regionalne Fondacije Dokukino prezentirane u okviru Inicijative za otvorene razgovore.
Bazirajući se na anketiranju 60 najznačajnijih privrednika na Kosovu, kaže se da bi već u prvoj godini po ukidanju viza razmjena dvije zemlje porasla za 20 posto!
S druge strane, ukoliko u narednih šest mjeseci ne budu ukinute vize, više od polovice privrednika s Kosova spremno je da proizvode iz BiH zamijeni onim iz drugih zemalja.
