U karijeri je odigrao nešto manje od 500 mečeva za navedene klubove, te postigao preko 200 pogodaka. U dresu svoje Italije 56 nastupa i 27 golova.
Velikan kojeg su sigurno zapamtile mnoge generacije. Iako sam od malih nogu simpatizer Intera, itekako sam volio Roberta, pa i kada je nastupao u dresovima Stare dame i Rossonera. Bio je jedan od najnadarenijih fudbalera u historiji ovog sporta, nevjerovatnog talenta, a slobodno ću reći da je s loptom mogao sve…Teško će se ovakav majstor zadugo ponoviti na Apeninima.
Čovjek koji je bio itekako cijenjen, ne samo u Italiji, već širom svijeta. Bilo je trenutaka kada je zemlju bacao u trans, ali i onih manje lijepih – kada je Italija sva uplakana skandirala njegovo ime…
Upravo je devedesetih godina bio među najpopularnijim fudbalerima u svijetu, iako nije bio najbolji. Imao je ono nešto, što je falilo ostalim velikanima. Onaj neki šmek, znao je privuči publiku, kupiti je samo jednim potezom, pa i onim van fudbalskog terena. Gospodin jednom riječju.
Asima Ferhatovića Haseta nažalost nisam gledao, ali po pričama starijih Baggio je bio baš poput ove vratničke legende. Uživao je u svakom trenutku provedenom na terenu, zabavljajući i sebe i publiku. Razlika je u tome što je za Haseta postojala samo bordo boja i Sarajevo, dok je Baggio bio mala ptica selica.
Nenadmašni majstor uvijek je bio spreman predstaviti neku inovaciju u svojoj igri i svi su s pažnjom iščekivali šta će nam popularni repić izvesti. Mali Buda bio je igrač gotovo nestvarnog talenta, besprijekorne tehnike, jednostavno igrač koji se jednom rađa. Iza njega ostala je fenomenalna karijera, ali ne mogu se oteti utisku da je mogla biti još blistavija da ga nisu načele hronične povrede. Baggio je vjerovatno mogao biti i najveći Italijan ikada…
Cijeli život proveo je na Apeninima, a možda je najbolje njegove vještine opisala još jedna legenda – Michel Platini.
“Baggio nije tipična ‘devetka’, nije ni ‘desetka’, on je nekako više ‘devet i po'”, rekao je jednom prilikom Francuz.
I zaista je bilo tako. Prvu ozbiljniju povredu doživio je u finišu sezone 1984./1985., u dresu Vicenze. Narednih 18 mjeseci bili su vrlo burni, prolazio je kroz nezapamćenu krizu, te se okrenuo budizmu.
“Budizam mi pomaže da moje misli budu pozitivnije”, objasnio je.
1985. dovodi ga Fiorentina, iako je bio nezaliječen. Upravo će Roberto ovaj gest tima iz Firenze vječno pamtiti i biti im neizmjerno zahvalan. Ipak, kasnije je uprava tima s Artemio Franchija odlučila prodati svoju zvijezdu za tada reordnih 19 miliona dolara Juventusu, iako su navijači burno negodovali.
“Bio sam primoran prihvatiti ovaj transfer”, pojasnio je Baggio.
Uskoro je uslijedilo nešto nevjerovatno. Viole su u aprilu 1991. godine dočekale Staru damu, a “mali Buda” odbio je da šutira jedanaesterac protiv bivšeg kluba. Nakon toga, okrenuo se prema tribinama i pozdravio navijače koji su ga godinama gledali kao idola.
Pravi urnebes nastao je po završetku meča, Baggio je obišao sve četiri tribine i pozdravio oduševljene navijače. Genije, nema šta.
Međutim, boravak u Torinu itekako mu je pomogao. Na Delle Alpiju za pet sezona osvojio je Seriju A, Kup Italije i Kup UEFA, a 1993. dobio je i Zlatnu loptu.
Svijet se za njega promijenio nakon Mundijala 1994. godine u SAD-u. Predvodio je Azzurre do finala, a onda je postao tragičar. Promašeni penal protiv Brazila vječno će ga pratiti.
“Znao sam šta sam morao uraditi i moja koncetracija je bila savršena. Ali bio sam previše umoran, pokušao sam da udarim loptu što jače”, pravdao se Baggio nakon izgubljenog zlata.
Nakon toga, uslijedile su nove povrede, a trener Marcelo Lippi promovisao je novu zvijezdu – Alessandra del Pijera. To obilato koristi Milan i Silvio Berlusconi kupuje “malog Budu”. Ovog puta nezadovoljni su bili navijači Stare dame, ali pomoći nije bilo.
Rossoneri su nenadano dobili strašno pojačanje, te je sa Georgeom Weahom i Dejanom Savićevićem donio i Scudetto na San Siro. To je zaista bio izuzetno moćan Milan i ko ih nije posmatrao ne može ni zamisliti šta je sve propustio.
“Ne postoji mjesto za pjesnike u modernom fudbalu”, samo godinu dana nakon toga poručio mu je novi trener Milaneza, Oscar Tabarez.
Uslijedila je avantura u Bologni, te prelazak u Inter. Svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom, ali ispalo je kao strašan promašaj. Samo devet golova u dvije sezone, a koban je opet bio Marcelo Lippi (sada na klupi Intera).
Nužna je bila nova selidba i to u Bresciju, gdje na startu sezone postiže osam pogodaka u prvih devet kola. Slijedi teška povreda lijevog koljena, a onda ga ni Giovanni Trapattoni nije želio povesti u Japan i Južnu Koreju (pod opravdanjem da se nije potpuno oporavio). Navijači su bili bijesti, a Italija ispada prije nego je stigla i do četvrtfinala.
Baggio je nastavio igrati u Bresciji sve do odlaska u penziju 2004. Svoju posljednju utakmicu odigrao je 16. maja te godine na San Siru protiv Milana. U 88. minutu izlazi s terena, a preko 80.000 prisutnih ovacijama pozdravlja legendu. Završio je karijeru s 205 golova u Seriji A, što ga čini jednim od najboljih strijelaca svih vremena.
Jedini je italijanski igrač koji je postigao golove na tri Svjetska prvenstva, a s ukupno devet golova na mundijalima s Vijerijem i Paolom Rossijem je najbolji italijanski strijelac na svjetskim smotrama.
Veliku nepravdu nanio mu je i selektor Cesare Maldini, koji je forsirao tada prilično lošeg Del Pijera, a to je kasnije i sam priznao. Nažalost, popravnog nije bilo…
Veliko priznanje za Roberta stiglo je kada ga je Pele imenovao kao jednog od 125 najvećih živih fudbalera u njegovoj FIFA listi iz 2004. godine.
Legendarni fudbaler veliko priznanje dobio je i 1999., kada je imenovan za “Čovjeka mira” pod pokroviteljstvom Nobelovih mirovnih laureata.
Baggio je dobio ovo priznanje jer je svojim radom, kako se ističe, znatno pridonio napretku i razvoju socijalne pravde i mira.
“Kada sam napuštao fudbal, osjećao sam se kao da umirem. Volio bih da mogu još igrati. Da nisam imao nezgodnu povredu koljena, to bi možda bilo moguće, ali ovako nažalost nije”, rekao je tada “mali Buda”, te istakao žaljenje zbog Trappatonijeve odluke da ga ne pozove na Mundijal.
“To bi bio moj četvrti Mundijal. Trebalo je da budem u Japanu i Koreji, ako ništa drugo, onda zbog moje karijere. Trebalo je da me nose tamo, makar i u kolicima. Ronaldo i ja smo vukli povrede. Njega su zvali i osvojio je titulu, mene nisu”.
Italijan je učestvovao u procesu oslobađanja demokratskog vođe Aung San Su Kija iz Mijanmara, a skupljao je i finansijska sredstva za bolnice i žrtve razornog zemljotresa u Haitiju. Baggio redovno učestvuje i danas u humanitarnim akcijama UN-a.
“Božanski rep”, kako su ga još nazivali, mogao je biti bolji i od Maradone, samo da su se pojedine stvari poklopile.
Baggio i danas priznaje da je itekako vezan za sve klubove u kojima je nastupao, ali da je njegova jedina navijačka ljubav niko drugi do argentinski Boca Juniors.
Nedavno je otkrio i da je zbog učestalih povreda koljena trpio tolike bolove da je jednom prilikom od vlastite majke zatražio da ga ubije. Srećom, legenda je i danas među nama, kao veliki humanitarac.
Nepraviziđeni maestro, neka je sretan rođendan!
