Braća Valon i Musli Musliu bili su udaljeni kilometar jedan od drugog dok su se borili za oružanu grupu Islamska država Irak i Levant u Siriji kada je Valon poginuo. To je jedini detalj o smrti njegovog brata koji je Musli želio podijeliti s porodicom.
Osamnaest mjeseci kasnije stariji čovjek na Kosovu pokazuje nam uski betonski most koji se nadvija nad potokom. Dok ga prelazimo, ceste postaju sve lošije i više blatnjave. Na drugoj strani su dvije kuće, odvojene od ostatka sela, kao da su izgnane. Nekoliko kokoši trči okolo, dok pas laje. Kuće izgledaju nedovršene, kao da je neko jednostavno odustao od njih. Nemaju prozore.
Selman Musliu, drugi najstariji brat od petorice braće, izlazi iz jedne kuće i oblači tanku jaknu preko prsluka. Vani je minus četiri stepena.
“Mislio sam da to možemo podnijeti. Da možemo obeshrabriti Valona da ode i da ćemo ga moći sami vratiti kući”, govori.
Valon je četvrti brat. Imao je samo 17 godina kada je napustio dom kako bi studirao islamske nauke u Prištini. Od tamo je otputovao u Saudijsku Arabiju kako bi nastavio studije.
“Kroz cijelu osnovnu školu i sve do devetog razreda Valon je bio loš učenik”, prisjeća se Selman. “Ali mu je dobro išlo u školi u Prištini. Postao je mnogo više zainteresiran za islam, ali kad je otišao u Saudiju, osjetili smo stvarne efekte njegovih ekstremnih stavova”, dodaje.
Nakon tri mjeseca provedenih u Saudijskog Arabiji, proveo je sedam mjeseci u Siriji. Onda se vratio kući. Turske vlasti zabranile su mu na pet godina da uđe u tu zemlju.
“Rekao sam mu: ‘To je dobra stvar, sada možeš ostati sa svojom porodicom'”, prisjeća se Selman trljajući oči.
Međutim, mjesec dana kasnije Selman je dobio poziv sa stranog broja. Bio je to Valon.
“Bio sam toliko šokiran, samo sam ponavljao: ‘Ne vjerujem ti. Ne vjerujem ti…’ Onda je potvrdilo moje strahove. Rekao mi je da je u Siriji.”
Valon je otišao sa Kosova u Makedoniju, a od tamo je prešao do Turske i ušao u Siriju.
Porodica je odlučila obratiti se kosovskim vlastima za pomoć, ali Selman kaže da nisu ništa uradili. Nije ih kontaktirao ranije, dodaje, zato što “nije mogao ni sanjati da će se vratiti u Siriju… Mislio sam da je to to, Valon nikada neće moći preći Tursku, jer su mu izrekli zabranu.”
U očaju, Selman se obratio bratu Musliju, koji je bio najbliži s Valonom. Zajedno su smislili plan da vrate Valona kući: “Složili smo se da će Musli otići u Siriju i ubijediti ga da se vrati. Ali, Musli nije uspio i ostao je tamo kako bi se brinuo o njemu.”
Tada je situacija za ovu porodicu koja se bavi poljoprivredom postala teška. Svaki brat je bio ključan kako bi se njiva održavala, objašnjava Selman. Međutim, porodica je sada ostala bez dva brata, što se odrazilo na finansije. Za Selmana je to bio i lični udarac, jer je od sve braće bio najbliži s Muslijem.
“Teško je kada ti nedostaju braća. Stalno to osjećam. Provodio sam puno vremena s Muslijem. Zajedno smo radili na njivi. Radili smo teško da izgradimo dom za našu porodicu. I svaki put kada bi imali priliku, igrali smo nogomet. Barcelona je bio moj omiljeni klub, a njegov Real Madrid”, kaže.
Prisjeća se kako je ljubaznost njegovog brata bila poznata u selu. Što se tiče Valona, dodaje, njegov interes za islam se sam razvio.
“On je bio taj koji nas je sve naučio da molimo. Rekao sam mu: ‘Ti znaš Ku’ran, onda znaš da ne bi trebao ići i da nemaš potrebe. Ali, ovdje te mi trebamo. Možeš uraditi bolji posao tako što bi naučio nas i druge o Ku’ranu’.”
Dok su bili u Siriji, braća su ostala u kontaktu s porodicom. Najmanje jednom sedmično su zvali, slali mail ili razgovarali putem video chata. Onda, jedno jutro u ponedjeljak, malo prije 6:00 sati, Selmana je probudio njegov stariji brat Muhamed.
“Rekao mi je da je Valon šehid. Zaledio sam se. Bio sam zbunjen i šokiran.”
Nedugo nakon toga nazvao je Musli.
“Rekao sam mu: ‘Musli, to je to. Moraš se sada vratiti kući'”, prisjeća se Selman.
Ali, Musli je imao drugu zamisao.
“Rekao je: ‘Moj brat je ubijen. Ovdje je pala posljednja kap njegove krvi. Nikada se neću vratiti.'”
Prema različitim izvještajima, Valon je ubijen u aprilu 2014. godine. Međutim, postoji neslaganje oko lokacije njegove smrti, a Selman kaže da nije siguran gdje su se njegova braća borila u Siriji.
Prošlo je osam mjeseci od kako se Selman posljednji put čuo s Muslijem. O njemu govori kao da je mrtav.
“S Muslijem nisam mogao ništa učiniti. To nikada nije bio dio našeg plana. Trebao je Valona vratiti kući, ne ostati tamo.”
‘To nije bio moj brat’
Laila (što nije njeno pravo ime) gleda u pod dok prstima udara u drvenu školsku klupu. Ona je učiteljica engleskog jezika, ali joj je trebala ogromna hrabrost da se vrati u svoju školu nakon što je objavljeno da je njen brat izveo samoubilački napad u Bagdadu. Poginulo je 52 pripadnika snaga sigurnosti.
“Bila sam bijesna. Istovremeno sam bila u žalosti. Moji osjećaji su bili pomiješani”, kaže.
“Stalno sam se pitala: ‘Šta smo toliko zgriješili da je on otišao tamo?’ Bila sam ljuta na njega – kako je to mogao uraditi? Nije bio samo moj brat, on mi je bio sve.”
Njen brat je rođen u Njemačkoj, ali se porodica vratila na Kosovo kada je imao deset godina. Odrastao je slušajući rock muziku i gledajući komedije. Iz američke muzike i filmova njih dvoje su učili engleski. Prisjeća se kako bi postao opsjednut nekim stvarima, ali onda bi iznenada gubio interes za njih.
“Zaljubio bi se u astronomiju, ili u onaj film Inception, i onda bi želio da zna sve o snovima. Iznenada bi htio da nauči sve o tome, a da ostavi sve drugo“, kaže Laila.
Nakon što je završio školu, godinu i po dana je radio u kampu Bondsteel, glavnoj američkoj bazi na Kosovu. Laila ne može spojiti sliku svog brata kakvog ga je poznavala sa slikom borca.
“Nije se čak usuđivao preći cestu na crvenom svjetlu. Nikada nije bacao smeće na ulicu. Preplašio bi se kada bi vidio da neko radi nešto pogrešno.”
“Bilo smo isti, on i ja”, prisjeća se. “Razlika je u tome da ja imam mnogo jači karakter. On je bio ljubazan i lakovjeran, a nije imao jak karakter. Uvijek sam ga štitila.”
Prisjeća se kako se počeo mijenjati nekoliko mjeseci prije nego što je otišao u Siriju, družeći se sa novom grupom prijatelja. Kaže da je znala čovjeka koji je nagovorio njenog brata da ode u Siriju i da on još živi u njihovom selu.
“Ti ljudi koji je počeo upoznavati na početku mu nikada nisu govorili o religiji. Umjesto toga, prvo su se ponašali prijateljski, govoreći mu da je on jedan od njih. Mom bratu se sviđalo kako su se oni ponašali prema njemu. Onda su mu polako počeli predstavljati ideju pakla, govoreći mu da je jedini način da spasi sebe da se okrene vjeri. Onda su govorili – kako bi išao u raj, gdje se dešavaju sve dobre stvari, moraš žrtvovati svoj život. Govorili su puno o tome kako ubijaju muslimansku djecu i žene.”
U augustu 2013. godine njen brat je otišao u Siriju. Rekao je porodici da tamo ide kako bi naučio više o islamu.
“Tek kasnije smo saznali zašto je otišao u Siriji, dobivši poruku. Rekao nam je da je otišao kako bi pomogao ljudima, da je stvorena Islamska država [Irak i Levant] i da tamo ljudi žive u skladu s islamskom tradicijom.”
Međutim, priznao je sestri da je postojao momenat kada je sumnjao u to šta radi tamo.
“Pitao je prijatelja u Siriji: ‘Da li je ovo pogrešno što radimo?'”, kaže Laila.
Prijatelj je odgovorio: “Ne, brate, ti si onaj kojeg je Bog izabrao, zato što imaš čistu dušu i dobro srce. I neće mnogo ljudi imati ovakvu sreću.”
Manje od godinu dana kasnije, 24. marta 2014. godine, desio se samoubilački napad u Bagdadu, a meta su bile snage sigurnosti. Sljedeći dan Lailu je probudio suprug i saopćio vijesti – njen brat je odgovoran za napad. Ona nije znala kako je on završio u Iraku.
Danas još pokušava izvući neki smisao iz toga: “Moj brat i ja nismo imali iste poglede na religiju. Ja sam ateista. Jedan od razloga zašto nisam mogla promijeniti njegove stavove je taj što mu nikada nisam dala priliku da razgovara sa mnom. Toliko bih se iznervirala da bih ga odbijala slušati. Nisam mu dala priliku da mi objasni”, kaže.
“Možda da jesam, možda bih razumjela koji su bili njegovi planovi.”
Laila prestaje udarati prstima po klupi i zaključuje: “Polako je otišao tim putem. Bio je prevaren. Ne opravdavam šta je uradio. Osjećam se užasno zbog ljudi koji su izgubili živote. Ali, to nije bio moj brat, brat kojeg sam znala.”
Lokalni heroj i ratni veteran
Naman Demolli imao je reputaciju borca na Kosovu. U očima njegovih komšija, prijatelja i porodice, Demolli je bio lokalni heroj.
Tokom rata 1998-99. godine bio je komandant specijalne jedinice Oslobodilačke vojske Kosova. Međutim, čak prije rata, preuzeo je odgovornost da se bori za svoju porodicu.
Sa 17 godina, Demolli je otišao u Italiju, a od tamo u Njemačku, radeći sumnjive poslove kako bi mogao slati novac kući. Njegov krajnji cilj je bio da uštedi toliko da izgradi kuću za porodicu.
Međutim, rat je vratio Demollija. Malo prije njegovog završetka, ranjen je dok je bio u planinama.
Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, Demolli je otišao u Španiju. Njegova porodica brojala je osam članova i morao im je osigurati egzistenciju, čak ni ovaj historijski momenat za Kosovo to nije mogao spriječiti.
“Takav je bio čovjek, velikodušan, koji je svoje prioritete ostavio sa strane kako bi se brinuo o nama”, kaže njegova sestra Hamida.
“Ispunio je naš san, izgradio je kuću u Prištini”, dodaje, pokazujući na trospratnicu u brdovitim predjelima.
Demolli je proveo najmanje sedam godina u Španiji. Njegov brat, koji nije htio da ga imenujemo, kaže da je živio s grupom religioznih, konzervativnih Marokanaca. Tek kada se vratio, brat je primijetio da se više ne druži s istim ljudima.
“Neki od njegovih prijatelja dolazili su u našu porodičnu kuću i ja sam čuo kako govore Namanu da bi trebao prestati raditi i fokusirati sve svoje vrijeme na molitvu i služenje islamu. To je bilo čudno za nas”, prisjeća se brat.
Videa na internetu prikazuju hapšenje Demollija kada je zagovarao da se izgradi džamija u Prištini.
Godine 2012. Demolli je otišao u Siriju. U novembru te godine navodno su ga u Halepu ubile snage sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, postajući tako prvi kosovski borac za kojeg je zvanično zabilježeno da je poginuo u ovom ratu.
Hamida briše suze rukavom: “Kada je umro, bilo je strašno. Neko vrijeme niko nije znao da li je zaista ubijen. Bilo je bolno. Dugo smo se molili da se vrati kući.”
Lokalni mediji objavili su da je Demolli izveo samoubilački napad. Naslovi u kosovskim novinama su bili: “Preživio metke srpskog režima, ali ne Bashara al-Assada.”
Imao je 38 godina kada je umro, ostavljajući iza sebe kćerku od pet godina i trogodišnjeg sina. Oni su djeca, ističe Demollijev brat, koje nikada nije ni upoznao. Nije sreo ni Demollijevu suprugu, niti njenu porodicu.
Za razliku od Musliusa, glavno pitanje za njegovu porodicu nije bilo gdje ili kada je njihov brat umro, nego za koga se borio kada je poginuo. Porodica insistira na tome da je otišao kako bi se pridružio pobunjeničkim snagama u Siriji, zato što je želio braniti sirijski narod.
Njegova 12-godišnja nećakinja ga brani: “Otišao je u Siriju da se bori s pobunjenicima protiv Assada. Htio je spasiti ljude. Otišao je u Siriju da im pomogne. Nije znao koliko je teško dok nije došao tamo. Bio je dobar borac. Pomogao nam je da ovdje dobijemo rat.”
I tu počinju neslaganja. Kada je Demolli došao u Siriju, malo je ljudi znalo kojoj se grupi pridružio. Da li se prvo borio za Slobodnu sirijsku vojsku, a kasnije prešao u Front al-Nusra, povezanu s Al-Kaidom? Ili se njima pridružio još na početku? Niko nije siguran, čak ni objavještajne službe na Kosovu.
To je motiviralo tri Demollijeve nećakinje da nauče više o ratu u Siriju.
Mršava, tamnokosa 14-godišnjakinja, s velikim naočalama na njenom malom licu, kaže: “Stalno gledamo vijesti o Siriji. Mediji uvijek lažu o Siriji. Nakon što je naš ujak otišao, željele smo znati zašto je otišao u ovu zemlju? Svi su zaboravili Sirijce i fokusirali se na teroriste. Moj ujak nije terorista.”
Kosovo nije ‘sigurno utočište’
Ovi slučajevi su šokirali Kosovo, kao što su šokirali porodice boraca. Prema Kosovskom centru za sigurnosne studije, balkanske zemlje u Evropi imaju navjeći broj boraca po stanovniku. KCSS kaže da je potvrdio najmanje 232 borca sa Kosova u zaraćenim područjima, ali procjenjuju da je stvarni broj iznad 300.
Kada gledate gore navedene primjere, čini se da ti ljudi nemaju mnogo zajedničkog. Florian Qehaja, izvršni direktor KCSS-a, kaže da se čini da im je zajedničko želja da se pronađe identitet.
“U prošlosti, nacionalizam je bio dio identiteta na Kosovu. Ljudi su se borili za jedan cilj – da budu oslobođeni”, dodaje.
“Sada mladi ljudi nemaju cilj za koji bi se borili. Kao dio međunarodnog projekta da se Kosovu da državnost, neki nisu prihvatili ovaj novi identitet, zato što je doveden izvana. Neki ljudi su tako regrutirani na osnovu toga da stvore novi identitet.”
Prema popisu stanovništva iz 2012. godine, gotovo 96 posto stanovništva Kosova su muslimani, a nacija je sekularna. Na Kosovu također postoji jak proamerički sentiment, gotovo 17 godina nakon što je intervencija NATO-a i SAD-a pomogla da se završi rat. Mnogi ljudi govore pozitivno o SAD-u, a neki bulevari, barovi i prodavnice imenovane su prema Clintonovima i bivšem američkom predsjedniku George W. Bushu.
Kako se onda ovo desilo?
Resul Rexhepi, sekretar BIK-a, glavne islamske organizacije na Kosovu, objašnjava: “Teško je zaustaviti radikalizaciju, jer se puno toga dešava na internetu i društvenim mrežama. Čak smo imali nekoliko imama koji su se radikalizirali na ovaj način, koji su sada pritvoreni. Ali, tokom i nakon rata, mnoge nevladine organizacije su stigle ovdje, donoseći selefijsku ideologiju, koja nikada prije nije postojala na Kosovu.”
Atifete Jahjaga, predsjednica Kosova, kaže da je to pitanje koje Vlada ne uzima olako.
“Nijedna zemlja nije imuna na ovu globalnu prijetnju terorizma. Međutim, uprkos tome, Kosovo je bilo vodeća zemlja u široj regiji u borbi protiv ekstremizma. Od prošle godine izveli smo mnoge operacije i koordinirali s obavještajnom službom kako bi uhapsili više od 60 kosovskih građana koji su planirali da idu u Siriju i Irak.”
“Također smo usvojili zakon koji predviđa 15 godina zatvora za sve one koji se pridruže ovakvim organizacijama. Kosovo nikada nije bilo i nikada neće biti sigurno utočište za ove grupe i pojedince.”
Međutim, mnogi građani Kosova smatraju da su za ovo krivi i slab obrazovni sistem i rast stope nezaposlenosti. Ipak, Jahjaga vjeruje da je “Kosovo mlada država”, koja se mora izboriti s mnogim izazovima, ali da je mnogo toga postignuto.
