Naime oni treba, po njemu, kao što je i red da umjesto u Deda mraza i zapadne bajke o Pepeljuzi i njoj sličnih, onda vjeruju u mitove, to jest, političke bajke o dobrim srednjovekovnim srpskim carevima, pa i u srednjovekovne carevine, te da se vjeruje kako su one bile pravedne, i kako je život u njima bio toliko idiličan, da ih vrijedi obnoviti i danas.
Srbija bi po njemu trebalo da bude velika koliko i Dušanova, po teritoriji i zakoniku… to albanska djeca moraju da nauče naizust, kad ih profesor bude za ocjenu pitao.
Ali djeca, kao djeca, ona bi da uče da je Srbija “kockasta“. To ne treba dozvoliti, naravno, jer je “normalno” da albanska djeca ne mogu misliti dobro o Srbiji kad odrastu; zato sve to treba sasjeći još u korjenu, dok su još mala. Nema da oni uče iz kojekakvih tamo knjiga. Srbija će djeci dozvoliti da slave samo srednjovjekovne careve, samo dva vijeka od istorije, jer kao što znamo, ostali carevi i carevine su svi bili loši, još od Rima, Vizantije, pa do Carigrada. I obije Jugoslavije nisu bile dobre, po njemu, naročito ona komunistička. Svi su bili antisrpski. I Rimljani, naravno, iako oni u svojim knjigama ne pominju Srbe, ako ni zbog čega drugog, onda vjerovatno zato što još nisu bili stigli na Balkan. Pa još nekoliko vijekova dok nisu stvorili carstvo.
Ironiju na stranu. Nije skrivena kamera. Svjestan sam činjenice da se ljudi vode svojim interesima, predrasudama, vjerovanjima, željama…! Treba poštovati i iluzije. Vrijeme sve liječi ako i mi damo svoj doprinos. Ako ništa drugo, da bar saslušamo jedni druge i da shvatimo o čemu se zapravo radi.
Nadam se da moj sagovornik, zbog metafora u samom naslovu, koje sam usput rečeno, preuzeo iz njegove zadnje besjede, neće me ružiti da brkam elementarne pojmove, to jest oblik i sadržinu, te da upoređujem dvije neuporedive stvari. Naime, Srbija po mom sagovorniku, nije ni u kom slučaju “kockasta”, to jest onakva kakvom je predstavljaju knjige iz koji uče mali Albanci.
Zato se on ne slaže da albanska djeca uče iz takvih knjiga. A na Kosovu, srpski mališani, zna se, sta treba da uče; jer tako Antonić kaže….!
Slijedeća tema je moje “opravdanje” za albanske protestante u Đakovici, koji nisu obični protestanti. Oni su članovi porodica nestalih Albanaca. Ipak, vjerovao sam da on shvata razliku između razumijeti i opravdati. Moj uvaženi sagovornik bi stvarno pomogao debati kad bi samo rekao odakle izvlači zaključak da ja opravdavam ponašanje prema srpskim “hodočasnicima” u Đakovici. Ja samo vjerujem da je to problem koji su političari napravili svojom nesposobnošću da se suoče sa prošlošću i koju nemaju viziju o budućnosti, nego samo bi da trguju žrtvama i pokušavaju da obnove stare odnose, a ne da grade nove.
EZ treba da posreduje da se povjerenje i međuljudski odnosi izgrade iznova, na temeljima evropskih principa, a ne na osnovu (pra)istorije. To je teren na kome treba strpljivo graditi, ali u prvom redu iz srpske i kosovske politike treba da odu oni, kojima ne odgovaraju novi odnosi među narodima i državama na Balkanu.
I ne radi se tu ni o kakvoj ideji o kolektivnoj krivici, već o nametanju neprihvatljivih neravnopravnih odnosa.
A sad nesto i o Ivanoviću. Zašto gospodin Antonić brani Ivanovića a ne brani Samija Ljuštakua, koji je osuđen manje-više po istoj proceduri, samo što je Ljuštaku osuđen u Sjevernoj Mitrovici, gdje nije želio da mu bude suđeno, a gdje je i Ivanoviću suđeno. Bilo bi nezamislivo da se Ivanoviću sudi u Prištini, recimo! Zašto je jedan svjedok po njemu sumnjiv samo zato što je Albanac?
Vidite, ja sam puno ranije objavio svoje stanovnište da zločini i žrtve, bez obzira na motive, ne treba da se tretiraju pristrasno, te da oni za mene nemaju naciju. Dok se to pitanje ne rješi, bar u principu, nema novih i prihvatljivih odnosa među našim zajednicama, nema obnove povjerenja.
Ja mislim da zasluge ne treba da spriječe pravdu da djeluje, da za pravdu nema privilegovanih. Naime, naši čitaoci možda ne znaju da je paralelno sa Ivanovićem suđeno i jednom komandantu jedne operativne zone, OVK! Bilo je pritisaka da se to suđenje obustavi, da je to političko suđenje, da je to izdaja nacionalnih interesa…itd. Bilo je i protesta veterana, i ja sam se izjasnio protiv tih protesta, te sam se javno izjašnjavao protiv pritisaka na sudstvo. Moje je ubjeđenje da niko, bez obzira na zasluge, ne treba da bude privilegovan pred sudom i da politika ne smije da pravi pritisak na sudstvo. To isto mislim i za suđenje Ivanoviću.
Kosovska javnost Ivanoviću pripisuje važnu ulogu u poslijeratnom paralelnom organizovanju i uglavnom sve te strukture vidi kao kriminalne. Ja mislim da te strukture, kao i neke albanske nezvanične strukture, treba da se nepristrasno istraže, i da im bude suđeno ne samo zbog njihovog postojanja, jer je to bila stvar politike, nego zbog nekih zločina za koje se sumnja da su počinili nad civilima, bilo srpskim, bilo albanskim. Naravno, ako se isti dokažu.
Da su Ivanoviću sudili Albanci, ja bih stvarno imao rezervi oko njihove nepristrasnosti, ali međunarodni sud na Kosovu je, po mom mišljenju, nepristrasan, iako mislim da treba da se bavi više i zločinima nad albanskim civilima.
To nikako ne znači da ja insistiram na krivici gospodina Ivanovića, jer stvarno nemam dovoljno informacija da imam neko ubjeđenje o tome. Ne insistiram ni na nekoj veštačkoj paraleli samo zbog ravnoteže, ali mislim da ni politički pritisak na sudstvo, od strane Beograda, ili srpske politike na Kosovu, takođe nije prihvatljiv, kao što je neprihvatljiv i u slučaju kad se sudi komandantima OVK.
Da li je Kosovo Republika, (za mene sigurno bez navodnika) – građansko drustvo? Ja mislim da društvo jeste, ali država je još ometana da bude država svih građana, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili drugu pripadnost. Na žalost, zvanična Srbija dosta doprinosi tome, svojom velikodržavnom politikom.
Ja nisam ignorisao pitanje mog sagovornika oko građanskog karaktera države Kosovo, iako mislim da je bilo cinično i neumjesno. I razvodnjavanje debate o nacionalnom karakteru Asocijacije, te nenacionalnom karakteru države Kosovo i prebacivanjem debate na to da li je Kosovo Republika uopšte, “građansko društvo” zapravo ne može da se prihvati kao ozbiljno argumentovanje. Ali to je do mog sagovornika.
Na kraju, još nešto. Antonić je u potpunosti gnorisao moje pitanje oko njegovih eventualnih argumenata protiv Pravoslavne crkve Kosova? Svakako da to pitanje nije slučajno i on shvata da je to klizav teren.
Naime, za mene, njegovi stavovi ne mogu sami po sebi biti i argument! Zato, pošto nemam odgovor, insistiraću još jednom na istom pitanju!
