Čitajući zbirke hadisa, slušajući ulemu o životu Poslanika, a.s., iako je bilo teško, oskudica, neimaština, borba za goli život, ipak se može reći da je bilo lijepo živjeti u tome vaktu. Savjet i lijepa riječ otvarali su sve prolaze do srca insana. Nije trebalo lutati, moliti i čekati da ti neko nešto pojasni, pomogne… Trebalo je samo pitati… Gdje danas tražimo odgovore? Među kojim samozvanim znalcima, naučnicima, alimima, liderima…? Kakav odgovor dobijemo?
Kao čovjeka me baška iritira istupi pojedinaca na raznim portalima. Kriju se iza nadimaka. Pitam se, zašto se krijemo iza nekakvih čudnih pseudonima da bi komentirali tuđe stavove, mišljenje, tekstove? Plašimo li se nečega… tako pametni i svoji, a bježimo od sebe!? Zar to ne govori da smo se mi ionako sami podijelili i pobjegli od sebe. Bošnjacima ne treba nekakav Duduk kakvog ima očajna i nesretna BiH… mada ni Sandžak nije daleko od svojih Dudika i njemu sličnih. Ulice su ovdje najčešće jednosmjerne, neko dobar, predan, srčan, odan da poput vojnika s nama ovdje gazi u redovima. Ali, ne. Kao i u bilo kojoj drugoj zemlji ljudi ne vole strance pa nek su i Bošnjaci.
Jednom prilikom rekao mi jedan čovjek:
“E, zato nisam otišao iz Sandžaka jer bih, bez obzira na pamet i znanje, bio stranac.”
Rekoh, zašto bi otišao kad je tako sposoban ostao da na svoj način bude na usluzi ovom narodu. Samo, ne mogu da kažem mašallah, jer ne priznamo i ne poštujemo svog. E sada zamislite, ima i onih koji nisu “naši”, ružan termin za one koji ne pripadaju jednoj vjeri… al’, eto, taj isto donio život, ružne sudbine, čudne okolnosti. I mnogo toga je propaganda…poput otrova.
Jedn američki novinar u jednom svom autorskom prilogu je između ostalog napisao: “Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči dana sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, a na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje se historija ponavlja svaki dan. Gdje ljudi svetkuju a psuju Boga. Gdje je anarhija normalno stanje. Gdje prizivaju diktatora a demokraciju smatraju porezom na budake. Gdje se svako svakom smješka, a niko nikom ne želi dobro. Gdje nisi normalan, ako ne poludiš. Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna….”
I odgovaralo se na članak američkog novinara. Odgovarali baš oni pametni za koje taj isti kaže da su “zbog nerazumijevanja proglašavali luđacima, a luđake sposobnima.” “Ja imam san,” poručio je čuveni M.L.King. “I have dream”, američka je poruka. A šta imam ja, autor ovog teksta…? Nemam IDIŠ i nit sam ga ja nit moj narod stvorili. Imam instituciju, vjeru, vođu. Bez zla i obmane. Imam Bošnjaka, Bošnjakinju i iz BiH i Sandžaka. I vrijeđa me, ne više to što nas vrijeđaju već što to radimo jedni drugima. I nije Drina granica. Niti propaganda, kao što sam već rekao, poput otrova. Već naša sujeta.
