Promatrajući balkanske planine iz ptičje perspektive, s privilegiranog mjesta uz prozor aviona koji je letio u pravcu Tirane, prisjećao sam se scene iz priče Nedžada Ibrišimovića „Ilija gromovnik“, kad Ilijin pomoćnik pita: „Kako ću Bosnu prepoznati?“, a Ilija mu veli: „Vidjećeš, brate, sve brda i poneki čojk!“ Samo koji čas prije toga kapetan leta je obavijestio putnike kako smo upravo iznad Beograda, na što se među putnicima, pretežno Albancima, tu i tamo začuo žamor i smijeh. Nisam razumio ništa od komentara, ali učinilo mi se kako sam par puta čuo riječ „dron“. Let iz Beča do Tirane trajao je jedva sat i kusur vremena, nakon čega se naš avion ugnijezdio na „Aeroporti Nënë Tereza“. Po majci Terezi, najpoznatijoj Albanki, dobitnici Nobelove nagrade za mir 1979. zbog mirotvorstva i požrtvovnog 45-godišnjeg služenja siromašnima i bolesnima u slamovima Calcutte, osim aerodroma nazvan je i jedan od glavnih trgova u Tirani.
Tirana kao golemo gradilište
Moji domaćini iz albanske podružnice UPF-a (“Universal Peace Federation“) dočekali su me na aerodromu i putem do hotela mi ispričali kako su desetljeća Hoxhine diktature Tiranu učinile turobnim i disfunkcionalnim gradom, a da ništa bolje nije bilo ni neposredno nakon pada komunizma, kada su ulicama grada carevali kaos i kriminal. No, danas je Tirana, najveći i glavni grad Albanije sa skoro milijun stanovnika, u velikom usponu. Prilaz Tirani je golemo gradilište. Posvuda bageri, strojevi za asfaltiranje, skele s radnicima. Posvuda niču nova moderna stambena naselja, manje tvornice i ogromni šoping-centri. Stigavši do „Tirana International Hotel“, žurno sam ostavio stvari u sobi i izašao prošetati kroz centar grada. Centar mi se učinio iznenađujuće prostranim i širokim. Doznao sam kako je centar izgrađen uglavnom u režiji talijanskih arhitekata za vrijeme fašističke okupacije, te njegov tlocrt podsjeća na snop pruća sa sjekirom, simbol fašizma. Komunistički diktator Hoxha je taj dojam izmijenio naknadno izgradivši Nacionalni povijesni muzej s ogromnim muralom koji uprizoruje albansku povijest, te impresivnu Palaču kulture u kojoj su danas balet, narodno kazalište i knjižnica. Centrom ipak dominira prelijep brončani spomenik nacionalnog junaka Skenderbega na konju (zanimljivo, dosta balkanskih prijestolnica ima slične spomenike; Aleksandra Makedonskog, Jelačića, kneza Mihaila… Izuzetak je Sarajevo, jer kod nas se sveto trojstvo još nije usaglasilo tko će uzjahati konja na spomeniku).
Inače, Gjergj Kastrioti Skenderbeg se nakon djetinjstva provedenog u Istanbulu odmetnuo od Osmanlija, ujedinio albanska plemena u gradu Lezhe, zauzeo utvrdu Kruja i zapanjio tadašnji svijet punih 25 godina odbijajući napade Osmanlija, da bi nakon njegove smrti otpor Albanaca bio slomljen. No, sjećanje na Skenderbega je opstalo i san o nezavisnosti konačno se ispunio 1912.
Albanija – model vjerske harmonije
Odmah do Skenderbegovog trga stoji znamenita Ethem-begova džamija, jedina džamija koja je preživjela diktaturu Envera Hoxhe, služeći stranim diplomatima kao dokaz tobožnje tolerancije Hoxhinog režima prema religiji. U blizini džamije su i ogromna pravoslavna Saborna crkva s 50-metarskim križem, te katolička katedrala Sv. Pavla. Albanci ponosno ističu dobre međuvjerske odnose u svojoj zemlji (60% muslimana, po 15-20% katolika i pravoslavaca), a redovito napominju i to da je Albanija za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila Židovima sigurno utočište, te da je uz Dansku jedina država u kojoj tada nije poginuo nijedan Židov. I papa Franjo je posjetivši Albaniju u rujnu 2014. ovu zemlju označio kao „model vjerske harmonije“. Ta međuvjerska tolerancija ima dva razloga. Prvi je orijentacija albanskih kulturnih radnika u 19.st. na jezik kao osnovu nacionalne integracije, i prekidanje s naslijeđem millet-sustava koji je kolektivni identitet definirao religijom. Tako albanski pjesnik i državnik Pashko Vasa (1825-1892) poručuje Albancima da ljude ne dijele po tome „da li idu u crkvu ili džamiju“, jer „naša jedina vjera je albanstvo“. Drugi razlog je snažna ateizacija u doba komunizma. Diktator Enver Hoxha je 1967. Albaniju proglasio prvom ateističkom državom na svijetu, zakonom zabranivši teizam. Crkve i džamije su pretvorene u sportske dvorane, skladišta, kina. U Skadru je osnovan prvi ateistički muzej na svijetu, pun zaplijenjenih kipova i svetih knjiga. Država je čak poticala i iskorijenjivanje kršćanskih i muslimanskih imena (od čega je ostao izuzet veliki vođa, zadržavši ime Enver), a djeci se davalo staroilirska imena ili izmišljena imena koja simboliziraju odanost revoluciji, poput Marenglen (Marx-Engels-Lenjin). Desetljeća marginalizacije religije su puno više potisnula religiju nego npr. u Jugoslaviji, pa ni nakon povratka religije 1990-ih ona nije previše eksponirana u javnosti (npr. na ulicama Tirane nisam sreo nijednu jedinu ženu s hidžabom) i politici.
U blizini centra je i „Piramida“, ogromni mauzolej Envera Hoxhe, sagrađena tri godine nakon njegove smrti. Unutar mauzoleja je danas međunarodni kulturni centar nazvan po Pjetëru Arbnoriju, „albanskom Mandeli“ koji je 28 godina proveo u Hoxhinom zatvoru, a nakon pada komunizma postao predsjednik parlamenta. Zanimljiv dio grada je Blloku, nekoć zidom i žicom ograđeni kvart u kojemu su živjeli samo visoki komunistički funkcioneri, danas glavno mjesto izlaska za mlade s mnoštvom diskoteka. Velike zasluge u uljepšavanju Tirane ima slikar i ex-gradonačelnik (danas premijer) Edi Rama. On je dao prefarbati fasade starih sivih betonskih zgrada u razne boje, dodajući razne motive i crteže. Dao je i urediti parkove i trotoare, posaditi cvijeće i razno drveće, otvorio kina, a 2004. je zbog toga proglašen najboljim svjetskim gradonačelnikom.
Prirodne ljepote i gostoljubivost orlove djece
Najljepše lokacije u okolici Tirane su nacionalni park „Planina Dajti“ do kojega se može doći uspinjačom napravljenom uz pomoć Austrije, te 30 km udaljene plaže na plitkoj zapadnoj jadranskoj obali. Iako te plaže posjećuje sve više turista, i dalje prevladavaju Albanci, Kosovari i Makedonci, a razlog tome je manje izgled plaža i infrastrukture, a više predrasude stranih turista o tobože lošem stupnju sigurnosti u Albaniji. Osobno na ulicama Tirane nisam ni doživio ni vidio ništa loše, grad izgleda sigurniji od mnogih zapadnoeuropskih. Nesigurnost sam osjetio jedino prelazeći ulicu, zbog ovdašnje užasne kulture vožnje, dodatno opasne na širokim glavnim ulicama na kojima postoje i do 3-4 trake u jednom smjeru. Dojma sam da vozači ne bi stali ni majci Terezi na pješačkom prijelazu. Najteže mi je bilo gledati starca s fesom kako bojažljivo, poput Brooksa Hatlena iz „Iskupljenja u Shawshanku“, prelazi cestu punu divljih vozača. Razlog loše kulture vožnje u Albaniji leži u činjenici da je do 1991. u Albaniji postojalo svega 600 automobila. Danas ih ima puno više, a svaki drugi auto na ulicama Tirane je marke Mercedes, kojom su Albanci zaluđeni. Automobilske tablice otkrivaju i kako mnogi Albanci žive u bogatijim zemljama EU: Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj. Velik broj Albanaca živi i u drugim balkanskim zemljama (Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Grčka), što u kombinaciji s rastućim albanskim nacionalizmom regiji može donijeti nove glavobolje. Mnogi Albanci preživljavaju od pomoći rodbine iz dijaspore. No, istovremeno albanska privreda bilježi sve jači rast i gori nada u bolju budućnost. Posebno se mnogo očekuje od turizma, koji zbog višedecenijske izolacije praktično nije ni postojao (otud ona šala, „razvijen si ko albanski turizam“).
Dugotrajna izolacija Albance ipak nije učinila negostoljubivima. Naprotiv, doživio sam ih kao izuzetno susretljive i radoznale. Gostoljubivi doduše nisu prema nekim zapadnim vrijednostima koje vide kao nekompatibilne sa svojom kulturom. Neće da čuju za gay-paradu u Tirani. I dalje su izrazito patrijarhalno društvo. U Albaniji je sve do Drugoga svjetskog rata bila prisutna čak i poligamija u slučaju da je prva žena nerotkinja. Sin se smatra vrednijim od kćeri – i danas se trudnice pozdravljaju izrazom „të lindtënjëdjalë“ („neka se rodi sin“) – a kći razočaranjem – u nekim krajevima obitelj oboji kućna vrata u crno kad dobiju kćer. Većina Albanaca smatra kako su im Amerikanci najbliži prijatelji i saveznici, jer SAD ulažu mnogo novca u popravljanje albanske infrastrukture. Tako je u Tirani lako primjetno proameričko raspoloženje, od ulice Georgea Busha, do sveprisutnih reklama Coca Cole (s Djedom Mrazom, koji ovdje nikome ne smeta). Također, američke i EU zastave se na dosta mjesta pridružuju albanskoj. A albanske zastave su upravo posvuda. Dvoglavi crni orao na crvenoj podlozi nalazi se ispred javnih ustanova, škola, hotela, kuća, kafića, na stolnjacima, podmetačima za čaše. Orao je inače bio na štitu nacionalnog junaka Skenderbega. Albanci vrlo rado ističu sličnost naziva svog naroda „shqiptar“ i albanske riječi za orla „shqipe“. Tvrde kako u prijevodu Albanija znači „Zemlja orlova“, a Albanci „djeca orlova“. (Nakon tih saznanja i kratkog prisjećanja na sjajan ratni film „Orlovo gnijezdo“ s Clintom Eastwoodom i Richardom Burtonom, prestala je i moja potraga za naslovom ove reportaže.)
Suprotno povezivanju naziva naroda s riječju „shqipe“/orao, naziv „shqiptar“ vjerojatno dolazi od naziva jezika „shqip“, a naziv jezika od albanskog glagola „shqiptoj“ – govoriti jasno. Albanski jezik spada u indoeuropske jezike, ali nema srodnika u Europi, pa ništa živo nisam razumio dok su moji domaćini pričali albanski. No, potpuno nerazumijevanje nekog jezika ima i svojih prednosti. Popivši kavu u hotelu, osjećao sam se poput austrijskog pisca Thomasa Bernharda koji je govorio kako više voli jezik koji ne razumije od njemačkog, jer kad sjedi u kafiću u kojem ništa ne razumije, može zamisliti kako ljudi oko njega govore o umjetnosti, kulturi, duhovnosti, a ne o trivijalnim tračevima, a da pjevačice na tv-u pjevaju o nečem uzvišenijem od bogatstva, luksuza i promiskuiteta. Navečer sam na albanskoj televiziji gledao Barcelonino rastavljanje Reala na proste faktore, i tu prijevod zaista nije bio potreban. Kad smo kod nogometa, u cijeloj zemlji vlada euforija zbog plasmana Albanije na EP 2016. u Francuskoj. Put do njega obilježile su i ružne scene prekida utakmice u Beogradu. Neki trgovci u Albaniji na tim su scenama uspjeli i zaraditi, prodajući majice na kojima je slika početka tuče.
Primijetio sam da Albanci dosta prate talijanske tv kanale i da dosta njih razumije talijanski jezik, što nije čudo s obzirom na blizinu Italije (72 km preko Jadrana) i povijesna iskustva. Talijanski utjecaj je vidljiv posebno u kuhinji gdje se služe razne vrste pasta. Čak i dugotrajno objedovanje me podsjetilo na boravak u Italiji. Neobična zanimljivost restorana u centru Tirane je kultura otvorene kuhinje: kuhare i goste dijeli stakleni zid pa gosti vide kako se priprema hrana. Upravo s ručkom završila je konferencija UPF-a zbog koje sam došao u Tiranu. Prilikom odjave iz hotela iznenadile su me prilično niske cijene smještaja. Osim nacionalne valute leka, posvuda se primaju euri (1 euro je oko 140 leka). Na aerodromu sam kupio suvenir, pepeljaru u obliku bunkera. Bunkeri su bili zaštitni znak Hoxhine Albanije, njih oko 700.000 razasuto je po cijeloj zemlji. Bili su građeni iz straha od napada na Albaniju. Danas su zarasli u grmlju, po njima se igraju djeca, a neki su pretvoreni u skladišta i kafiće.
Prije leta za Beč skinuo sam ružičaste naočale koje su mi domaćini stavili malo nakon što sam bio sletio u ovaj balkanski Oz, i iz aviona koji je polijetao gledao sam zastrašujući kontrast između siromašnih kućica tranzicijskih gubitnika i višekatnica i vila novopečenih tajkuna (neke su čak bahato uređene kao srednjovjekovni dvorci s kulom). Itekako je ozbiljan i pred strancima pod tepih pometeni problem krijumčarenja droge. Pa ipak, kad se sve odvaže, čini mi se kako je Albanija na boljem putu od BiH da preživi svoje tranzicijske probleme. Kod njih barem svi ti problemi nisu dodatno pogoršani identitetskim prepirkama. Dok smo mi protratili 20 godina tranzicije, svisoka ismijavajući Albaniju u vicevima, ta je zemlja polako narasla do ozbiljnog kandidata za članstvo u EU. Ako Albanija nastavi s dosadašnjim dinamičnim razvojem, s vremenom će i ući u EU, a mi ćemo se valjda i dalje nastaviti podsmjehivati onima koji uče, rade i napreduju, i lagano ostati posljednja rupa na europskoj svirali.
