“Ako kritizirate Izrael ili njegov lobi, plaćate visoku cijenu, a većina ljudi nije voljna platiti tu cijenu”, ističe za Al Jazeeru.
Stručnjak za međunarodne politike i autor nekoliko knjiga Mearsheimer zadražo je kritički pogled na vanjsku politiku SAD-a, pogotovo na Bliskom istoku.
Smatra da grupa Islamska država Irak i Levant neće biti pobijeđena tradicionalnim ratovanjem, jer “ne možete pobijediti ideologiju”.
Mearsheimer radi na novoj knjizi, koja se bavi odnosima između liberalizma i nacionalizma u međunarodnim politikama.
“Moj argument je da je nacionalizam najmoćnija ideologija na svijetu i on pobjeđuje gotovo svaki put kada se sudari s liberalizmom”, kaže.
Za Al Jazeeru je govorio i o ratu protiv ISIL-a, američkoj vanjskoj politici i palestinskom pitanju.
Kako vidite rat koji vodi koalicija predvođena SAD-om protiv ISIL-a?
– Mislim da Zapad, a ovdje govorimo uglavnom o SAD-u, ima jasnu strategiju kako da se bori s ISIL-om, ali ona ima duboke mane. Postoje dvije komponente u američkom pristupu – prva je svrgavanje sirijskog predsjenika Bashara al-Assada, a druga je da se koristi zračna moć Zapada, zajedno s lokalnim snagama na terenu, kako bi se porazio ISIL.
Problem s takvim pristupom – sada kada su Rusi, Iranci i Hezbollah posvećeni održavanju Assada na vlasti – jeste da ne postoji šansa da SAD, i Zapad generalno, svrgne Assada s vlasti. Umjesto toga, završit će se tako da će Rusi i Amerikanci voditi drugi rat zbog Assada, što će odvući američke napore protiv ISIL-a. Još važnije, nema šanse da možete odlučno poraziti ISIL, zato što pokušavate poraziti ideologiju.
Ne postoji sumnja da bi, ako SAD i evropske sile rasporede veliki broj kopnenih snaga u Siriji i Iraku, mogli pobijediti ISIL tradicionalnim načinom ratovanja, ali problem je što bi borci te grupe samo nestali. Samo bi nestali u gradovima, kao što su talibani učinili, i krajnji rezultat bi bio dvostruk: prvo, dok god Zapad okupira Siriju i Irak, to samo generira još terorista: drugo, jednom kada bi Amerikanci i njihovi saveznici otišli, borci ISIL-a bi se vratili, kao talibanski borci u Afganistanu. Zato, opet kažem, nema smisla pokušavati svrgnuti Assada sada kada su Rusi u igri.
Nekoliko analitičara smatra da jedini način da se porazi ISIL jeste na terenu. SAD već razmatra slanje specijalnih snaga u Siriju, a već postoje neke takve snage u Iraku.
– Postoje dva problema ovdje. Ko će staviti čizmu na tlo da se bori s ISIL-om? Svi se slažu da se ISIL ne može poraziti samo zračnim udarima i trebaju snage na kopnu. Amerikanci i Evropljani zasigurno ne žele poslati kopnene snage, jer znaju šta se desilo u Afganistanu i znaju šta se desilo u Iraku. To bi samo pogoršalo problem. Imate lokalne snage da djeluju na terenu i SAD i Evropu da osiguraju zračne napade i podrže te kopnene snage. Međutim, činjenica je da ne postoje lokalni akteri koji su voljni boriti se na kopnu. Također je teško reći gdje bi našli trupe potrebne da se svrgne ISIL.
Čak i da svrgnete ISIL i nametnete mu vojni poraz – naprimjer da Amerikanci i Evropljani pošalju kopnene snage i potisnu ISIL-ove vojne jedinice koje sada kontroliraju teritoriju u Iraku i Siriji – na kraju to neće biti važno, jer ne možete pobijediti ideologiju. ISIL-ovi borci neće stajati i boriti se s američkom vojskom. Oni će se istopiti i nestati u gradovima i selima, a vratit će se da se bore neki drugi dan, tako da ne postoji vojno rješenje za poraz ISIL-a.
Neuspjeh američkih obavještajaca u ratu u Iraku nedavno je ponovo izronio na površinu. Mislite li da je SAD u nekoj mjeri odgovoran za uspon ISIL-a?
– Mislim da ne postoji sumnja da je SAD uglavnom odgovoran za nastanak ISIL-a. Ta grupa nije postojala prije američke invazije na Irak. I ISIL je uglavnom posljedica američke invazije na Irak 2003. godine i svrgavanja Saddama Husseina. To se spojilo s činjenicom da je negdje od 2011. godine SAD bio posvećen svrgavanju Assada s vlasti u Damasku, što je pomoglo da se pokrene građanski rat u Siriji, dodatno uz nered koji smo napravili u Iraku.
To je, naravno, stvorilo plodno tlo ISIL-u za rast, tako da, prema mom mišljenju, ne postoji sumnja da je SAD imao glavnu ulogu.
Je li to bilo namjerno?
– U svemu tome je značajno da Bushova administracija nije očekivala nikakve probleme u Iraku. Mislili su da će otići tamo, svrgnuti Saddama Husseina, postaviti nekog dobronamjernog lidera u Bagdadu, otići i marširati u drugu zemlju te napraviti invaziju. To je Bushova doktrina. Naravno, to je bio veoma naivan način razmišljanja o posljedicama američke invazije. A ono što smo vidjeli jeste da smo stvorili haos u Iraku, što je dovelo do stvaranja ISIL-a.
Sada se pribiližavamo kraju drugog mandata predsjednika Baracka Obame. Kako biste ocijenili njegovu politiku na Bliskom istoku? Je li on provodio Bushovu doktrinu pod drugim oblikom i imenom?
– Mislim da postoji velika sličnost između onoga što Obama pokušava na Bliskom istoku i onoga što je radio predsjednik Bush. Velika razlika je u tome što je Bush pokrenuo invaziju na dvije zemlje, Afganistan i Irak, s američkim snagama na tlu, ali Obama zna da to nije dobra ideja i zato ne želi poslati snage na kopno u Siriji.
Međutim, predsjednik Obama, slično kao predsjednik Bush prije njega, duboko je posvećen promjeni režima na Bliskom istoku. Obama je, kao i Bush, zainteresiran za mijenjanje Bliskog istoka [silom]. Kako svi znamo, SAD je imao ulogu u svrgavanju vlasti u Libiji 2011. godine i SAD je bio duboko uključen u pokušaje mijenjanja režima u Siriji od sredine 2000-tih, od kada je Bush bio na vlasti.
Obama nije promijenio tu politiku. Duboko je posvećen ideji da Assad mora otići. Tako da je SAD, na mnogo načina, revolucionarna sila na Bliskom istoku, bez obzira na to govorimo li o Bushu ili Obami. Slušajući razne kandidate za američkog predsjednika, ne postoji razlog da vjerujemo da će doći do neke promjene u razmišljanju o osnovnoj politici mijenjanja režima.
Ali dominantna percepcija u regiji jeste da je SAD, tokom Obaminih prethodnih godina na vlasti, prihvatio pristup povlačenja od političkih nereda na Bliskom istoku?
– Ne postoji sumnja da je SAD povukao svoje trupe iz Iraka i definitvno smo smanjili njihov broj u Afganistanu. Iako bih naglasio da Obama ne napušta Afganistan. SAD će ostaviti neke snage tamo u doglednoj budućnosti. Kada je riječ o Iraku, počeli smo slati male vojne jedinice i u toj borbi protiv ISIL-a vraćamo se u tu zemlju.
Ne postoji sumnja da SAD nema veliki interes u slanju velikog broja kopnenih snaga, ali kada govorimo o utjecaju u Siriji i Iraku, SAD ima još ozbiljnu ulogu. Samo što to pokušava uraditi iz zraka, ili s malim specijalnim snagama na terenu.
A palestinsko pitanje?
– Obamina administracija radila je mnogo na tome da uvjeri [izraelskog premijera Benjamina] Netanyahua da je rješenje u kojem bi bile formirane dvije države u interesu svih. Međutim, Netanyahuova vlada čvrsto je protiv takvog rješenja. Oni su uporni u stvaranju većeg Izreala i, zaista, neki bi se složili da su već stvorili veći Izrael.
Obama nije uspio u pokušaju da uvjeri Izraelce da prihvate takvo rješenje i, kao rezultat konflikta koji je iz toga porizašao između Obame i Netanyahua nakon nuklearnog sporazuma s Iranom, odnosi između SAD-a i Izraela sada su na najnižem nivou.
Ja sam se zalagao za rješenje o dvije države. To nije najbolja alternativa, ali je dobra. Međutim, mislim da smo iza tačke gdje je to bila moguća opcija. Neće biti rješenja o dvije države. Sada postoji, i nastavit će da postoji, veći Izrael, i u sklopu tog većeg Izraela Palestinci će uskoro brojčano nadmašiti izraelske Jevreje. To će značiti da imate državu aparthejda. A važno je pitanje da li Izrael može sebe održati kao državu aparthejda u doglednoj budućnosti.
Zar Izrael već nije država aparthejda?
– Vjerujem da je u pogledu okupiranih teritorija već takva, i možete pružiti uvjerljiv argument kada uključite granice prije 1967. godine. A problem je, s izraelske strane gledišta, jednom kada odete na jednu osobu, jedan glasački sistem, Palestinci će brojčano nadjačati Jevreje i to će prestati biti jevrejska država. Tako da će Izraelci imati moćni interes da održe aparthejd.
Problem je, međutim, što Izrael o sebi voli razmišljati kao da je dio Zapada, i pristalice Izraela govore uvijek da dijele iste vrijednost, ali nema šanse da ćete moći iznijeti takav argument jednom kada se prizna da je Izrael država aparthejda.
Da li izraelski lobi još ima moć u Washingtonu?
– Taj lobi je jak kao uvijek. Lobi je živ i zdrav i Izrael će se morati uveliko osloniti na lobi kako bi se nosio s činjenicom da ubrzano postaje, ako već nije, država aparthejda. Ovo će izazvati velike probleme u SAD-u i, generalno, na Zapadu. Izrael misli da će ga lobi zašititi. Da ne postoji lobi, diskurs o Izraelu u SAD-u bi bio fundamentalno drugačiji od onoga danas. Dalje, politike američke vlade i evropskih vlada bile bi fundamentalno drugačije.
Lobi je, međutim, tako moćan faktor da na fin način mijenja i diskurs i politike. Problem je da ako kritizirate Izrael, kritizirate lobi, plaćate visoku cijenu, a većina ljudi nije spremna na to.
