Historijska kataklizma
Raduje nas činjenica da je rat konačno prestao sijati smrt, razaranja, patnju i žalost među nama, ali nam tu radost guši nepodnošljiv osjećaj da ipak nisu tim aktom, pa čak i dvadeset godina nakon njegovog donošenja, prestale sve one velike unutrašnje patnje, teško osjećanje prevare i nepravde koje nam je uopće nanijeto ratom i kao narodu, ali i kao građanima naše milenijske države koju je taj sporazum ukinuo i koja više ne postoji u onom obliku kako je historija stvorila i održala hiljadu godina, da bi se zadovoljile iluzije o stvaranju jedne nove srpske države preko rijeke Drine, kako je to nedavno rekao patrijarh Srpske pravoslavne crkve, kao i da je cijenu tog stvaranja moralo platiti više od stotinu hiljada ubijenih Bošnjaka i pet stotina hiljada onih koji su planski raseljeni po svijetu da bi se osigurao prostor za tu srpsku paradržavu.
A tu historijsku kataklizmu izazvao je rat koji nije imao stvarni razlog, koji nije bio rat zbog diskriminacije srpskog naroda, nego zbog toga da bi se ostvarila nelegitimna želja bosanskih Srba da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Zbog te iluzije su odlučili da, uz upotrebu sile, stvaraju sebi jedinstvenu državu, unatoč tome što ih je historija svojom voljom rasijala, kao i nas Bošnjake, kao i mnoge druge narode u svijetu, po gotovo svim balkanskim državama. Ta apsurdna i nelogična želja da se historija prepravlja silom donijela je beskrajnu patnju i osudila na smrt stotine hiljada ljudi, a da nije imala nikakve šanse da bude ostvarena.
A kada se, kao što se to dogodilo u Dejtonu, takve ideje akceptiraju kao da imaju historijsku, pravnu i moralnu valjanost, kada im se da legalitet pomoću lažne tvrdnje o građanskom ratu koji nije postojao, jer se radilo o agresiji izvana, kada se prihvati stav da jedna hiljadu godina multireligijska i multietnička država treba da bude razorena i parcijalizirana u korist unilateralizma kao ideala koji je historija već jasno osudila na propast, o čemu nas uvjeravaju sva svjetska zbivanja, tada iz svega toga može da nastane samo produžena tragedija kojoj se još ne vidi kraj.
Sve to nastalo je zbog toga što međunarodna politika nije prekid rata postavila kao svoj osnovni zadatak od njegovog početka i to iz nekog do danas nepoznatog i nerazjašnjenog razloga.
Kasna savjest
Ona u Bosni i Hercegovini nije željela izvršiti, kao što je to učinila u Hrvatskoj, da iznudi prekid genocidnog rata, nego je dopustila nastavak masakra uz koji je paralelno vodila prazne pregovore o miru, koje je od početka intonirala kao pregovore o podjeli zemlje. Ako znamo da su ti pregovori vođeni pod prijetnjom razaranja zemlje i masovnog ubijanja stanovnika, u čemu je agresor imao prednost posjeda oružja i pomoći iz susjedne zemlje, sve to za svakog ko zna misliti nije bilo ništa drugo nego iscrpljivanje one strane koja je trebala na kraju da plati ceh tih grešaka i nedosljednosti međunarodne politike.
Zbog toga je prekid rata nakon četiri godine divljanja ubica i palikuća, ako u to uključimo i genocid počinjen na kraju rata u tzv. zaštićenoj zoni Srebrenica, bio zakasnjela demonstracija sile koja joj je od početka stajala na raspolaganju. Spoznaja da je rat i inače bio pri kraju jer, ako Srbi nisu za tri i po godine, unatoč svoj vojnoj opremi i podršci Rusije, uspjeli da pobijede Armiju RBiH, a svjetsko javno mnijenje je već bilo prozrelo neodgovornu antibošnjačku i antimuslimansku politiku europskih sila, čini još apsurdnijim kasnu savjest onih koji su vodili stvari u našoj zemlji.
Ono što je iz iskustva koje imamo s Dejtonom bitno jeste da bismo morali zaključiti da je i on, unatoč najboljim namjerama njegovih stvaralaca, pokazao nenadoknadivost direktnih razgovora o uvjetima zajedničkog života između stanovnika Bosne i Hercegovine. Niko nama ne može napraviti mir, a da u njegovu konstrukciju ne ukalkulira i svoju poziciju i interese. Jedino mi znamo tačno šta smo jedni drugima dužni, šta moramo, a šta ne moramo priznavati između sebe, šta možemo jedni od drugih tražiti i šta možemo dobiti, ako vodimo pregovore u atmosferi dobre volje i prava i pod pretpostavkom da svi priznajemo da nam je država zajednička.
Stoga moramo tražiti izlaz iz dejtonskog ćorsokaka. Najracionalniji postupak bi bio da svi faktori naše zemlje shvate da je Dejton završio svoju funkciju, da je prestankom rata donio inicijalni mir, ali nije izveo zemlju iz posljedica rata. Stoga se sada nužno okrenuti ka nalaženju trajnijih rješenja za sve bitne aspekte života u zemlji. A za to je nužno smirenje i vraćanje ka stvarnom radu, a napuštanje dosadašnje politike nadmudrivanja i nadigravanja. Prije svega je nužno poboljšati i to značajno ekonomsko stanje u zemlji, povesti odlučnu bitku s nezaposlenošću i otvoriti realne perspektive mladima, a to se mora činiti kroz sveobuhvatni plan razvoja od racionalnog komunikacijskog povezivanja zemlje, kvalitetnog korištenja resursa u vodi, zemljištu, šumama i rudama i voditi modernu ekonomiju, a zatim oživjeti one sektore proizvodnje koji su bili tradicionalni za našu zemlju, u kojima imamo iskusnu radnu snagu i vodeće inžinjere, uz nekada dobre veze u svjetskoj privredi, a to su metalurški i metalni kompleks, šumarstvo i drvna industrija, hemijska industrija i rudarstvo.
Prije svega, međutim, moramo vratiti dignitet i poštovanje znanju i osloboditi obrazovanje od katastrofe odnosa prema obrazovanju kao biznisu i izvoru lakih i brzih zarada koji je postao prodaja i kupovina diploma. Mi smo zemlja koja ima nesrazmjerno veliki broj nosilaca znanstvenih titula svih vrsta, ali nemamo mislilaca adekvatnih znanja. Reforma obrazovanja i odnosa prema kulturi u cjelini je primarni zadatak na putu izlaska iz totalne krize u kojoj se nalazimo, a tu reformu moraju voditi ljudi koji imaju stvarno, a ne kupljeno znanje. Taj put vodi ka budućnosti, kada nam ni teret prošlosti više neće biti toliko težak.
Autor: Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
