Za Ethema Baymaka (Bajmaka), poznatog kosovskog i turskog slikara, pjesnika, publicistu i, prije svega, humanistu, ne postoje granice. On je stalni gost na likovnim kolonijama i izložbama širom svijeta i rijetko ćete ga naći kući, u svom rodnom Prizrenu. Imali smo priliku da sa njima popričamo o fenomenu granica, barijere koje muče građane regiona i kulturi. On se ovih dana vratio sa međunarodne likovne kolonije u Počitelju. Imao je sreću, kaže, što je mogao da otputuje u Bosnu i Hercegovinu turskim pasošem, ali nije krio razočarenje i ogorčenje što to nije mogao da učini putnim ispravama Kosova, zemlje njegovog rođenja i življenja.
“Velika je sramota da u ovom vijeku ne mogu otputovati do moje Bosne, do mog Mostara, Počitelja, Sarajeva… Srećom imam dvojno državljanstvo, a mogu da zamislim kako je građanima BiH i Kosova, koji moraju da viziraju pasoše u drugim državama i da čekaju mjesecima dozvolu da posjete svoje najbliže, prijatelje, da razvijaju svoju kulturnu komunikaciju…”, kaže Baymak, dodajući da autoriteti pod hitno treba da otklone ovu nepravdu te da dozvole ljudima da putuju ne samo u Sarajevo, nego i u zemljama EU.
“Svima je jasna ta nelogičnost. Pogledajte sirijske izbjeglice po Njamačkoj, Austriji, Srbiji, bez obzira što je tu u pitanju krizna situacija. Protivnik sam ovakvih granica, pasoši treba da postanu muzejski eksponati, arhivski predmeti, koji bi podsjećali na naše zablude. Protiv sam i zastava, kamo sreće da imamo jednu, svjetsku. Al’ doći će i to vrijeme. Ovo izgleda kao utopija, ali će to sigurno doći. Volim svoju zastavu, ali bih volio da je samo jedna, za sve…”, ističe on.
Govoreći o Počitelju, umjetnik Baymak, kaže da je to muzej pod otvorenim nebom i idealno je mjesto za umjetnike, slikare, vajare, grafičare. Imao je osjećaj kao da se vratio 300 godina unazad ite da su mu tokom kolonije sve te barijere postale beznačajne.
“Kaldrma, uski sokaci, stare kuće… Mjesto je kao iz nekog sna i odiše osmanskom kulturom, arhitekturom… To je ono što je sačuvano na Balkanu, a čega nema u Turskoj. Iako je rat razarao tu baštinu, Počitelj kao da se uzdigao iz pepela. Slikao sam s ljubavlju svaki kamen, kapiju… Čak sam zanesen ljepotama i drevnošču zamišljao kako će neka hanuma sa prozora da me pozdravi, pozove na kahfu”, uz smijeh, dodaje Baymak.
Smeta mu što ljudi iz politike ne žele da Počitelj, koji je na samo 30-ak kilometara udaljen od Mostara, postame nezaobilazna turistička destinacija, mjesto susretanja umjetnika, naučnika i istraživača. On je, sa kulturološkog aspekta, napravio paralelu o trenutnom stanju očuvanja kulturne baštine, ne samo na Balkanu, nego i u Evropi.
“Nažalost, na našim prostorima svjesno se ruši kulturna baština, vrijednosti. Ili u najblažem slučaju se radi o neznanju, niskom stepenu obrazovanja, odgoja… Ima ljudi koji žele da unište svaki trag iz osmanlijskog perioda. Sramno je koliko je u Prizrenu to blago devastirano. Predvodio sam upravu kulture nakon rata, došli su predstavnici jedne švedske organizacije, željeli su da ulože sredstva kako bi se sačuvala kulturna baština u Prizrenu. Snimali su kamerama dijelove grada ali samo nakon godinu dana kada su nas ponovo posjetili bili su razočarani stanjem kulturnog nasljeđa. Ipak, ako jedan grad ima svoju dušu, osnovni stub postojanja, to se ne može desiti. Prizren je kao Sarajevo, koje sam posjetio a koje je neuništivo. Bistrica će teći, i Miljacka i Neretva, također.
Mostar – simbol Balkana
Kada govori o Balkanu, Rumeliji, o osmanskoj arhitekturi, umjetnik Ethem Baymak kaže da je njihov sveopšti simbol – Mostar i njegov most. Njegovo “druženja” sa ovim hercegovačkim gradom i tom građevinom datira još od vremena kada je prije 41 godinu bio vojnik u Mostaru i Sarajevu. Slikao ga je i divio mu se. Pio kahfu u obližnjim kafanama. Od Mostara se ne razdvaja i čest je motiv na njegovim djelima.
“Više od 40 godina taj most je moja opsesija i inspiracija. To je svjetsko građevinarsko i arhitektonsko čudo. Zatvorenih očiju bih ga naslikao. Interesantna su kazivanja još iz vremena mimara SInana koji je sagradio ćupriju na Drini, i njegovog učenika mimara Hajrudina, koji je svom dušom želio da sagradi objekat, ali da bude bolji od svog učitelja. Tako je sagradio prekrasan most na Neretvi, u Mostaru, sa najvećim lukom na Balkanu. Krenuo je drvetom a nakon toga je koristio kamen i olovo. Takvu građevinu ne možete naći ni u Turskoj”, kaže on i dodaje da je veoma teško primio vijest kada je srušen Stari most.
“Kada su, tokom rata u Bosni, srušili taj most, kao da su srušili civilizaciju. Neki grade mostove ali neki ih i ruše, takva je surova realnost. Mi umjetnici u tome nalazimo nekakve niti, između dobra i zla. Prelijepu ćupriju ima i Konjic, Višegrad. Mostovi povezuju ljude, a neki bi rekli da oni služe da se po njima gazi. To prvo je moja vječna inspiracija ali i odgovornost, budnost, da kroz sliku sačuvam ono što drugi ruše ili prekrajaju. Historičari će, recimo, nakon sto godina, naša djela koristiti kao svojevrsne dokumente. Mostarska je ćuprija, recimo, ponovo sagrađena, restaurirana, ali je nestala ona boja kamena, njen sjaj, tog kolorita više nema”, podvlači on.
700 hiljada njemačkih maraka za sliku Starog mosta
Aprila mjeseca 1999. godine, u vrijeme rata na Kosovu, Ethem Baymak sa svojom porodicom, kao izbjeglica, boravi u Turskoj. Uspio je sa sobom da ponese neke svoje slike. Među njima i jednu sa motivom Starog mosta u Mostaru. Nije ni slutio da će ona biti prodata po visokoj cijeni i da će taj novac biti namjenjen izbjeglicama. Naime, on i njegova supruga, njegov prijatelj advokat iz Prizrena Altay Suroy sa suprugom, bili su pozvani da gostuju u emisiji “Turnike”, privatne ATV televizije . Organizirali su im humanitarnu akciju, tačnije aukciju i za nekoliko sati tv-prodajom uspjeli da sakupe 700 hiljada eura za kosovske izbjeglice u Turskoj!
“Neizbrisiv je taj osjećaj kada znaš da si svojim djelom nekome pomogao”, prisjeća se Baymak, pokazujući nam turski dnevni list “Zaman”, od 18. aprila 1999. godine, u kojem je objavljena vijest da je njegova slika prodata po rekordnoj cijeni od 700 hiljada njemačkih maraka.
Nije se sve na tome zavšilo, Baymak je svojim prilozima pokazao svoju humanost i u prikupljanju pomoći za stradale u nesreći u Adapazaru, 2000. godine, zatim nakon zemljotresa u Afganistanu…
I da ne zaboravimo, vječnu ljubav prema Mostaru, Baymak je ovjekovečio svojim sinom Onurom, koji je oženio Mostarku. Zajedno žive u Istambulu!
