Od jednog izbjegličkog centra do drugog… S izbjeglicama iz Sirije i Afganistana, ili s migrantima s Balkana… Tako, šest mjeseci.
Vahid Bošnjak mještanin Šerića kod Zenice, priča za Al Jazeeru: “Neću ja čekat protjerivanje, ja u četvrtak uzimam ženu i djecu i idem kući. Kad se vratim kući u Šeriće – poljoprivreda, posao koji sam radio i to je to.”
Vahida i njegovu porodicu sreli smo krajem prošlog vikenda u Bambergu, u Njemačkoj u jednom azilantskom centru u kojem tražioci azila s područja Balkana čekaju deportaciju. Ali on je odlučio da ne čeka, nego se sa svojom porodicom uputio kući.
“Stigli su jučer, a već danas – pune ruke posla. Tlo pogodno za uzgoj krompira, no oni su možda malo zakasnili”, javlja reporterka Nadina Maličbegović.
Pokušat će s malinama, kaže, pa šta bude. „Ja volim bit i u ovim čizmama i s trnokopom, nego tamo u patikama na onim njihovim, što kažu po našem, jaslama i milostinji. Ovdje je što si zaradio sebi, to ti je to. Legneš s rahatlukom, ustaneš s rahatlukom, a tamo nema rahatluka i smijeha”, govori Bošnjak.
Pričaju nam – novca nisu imali ni za povratak kući, a onda su izbjeglice iz Sirije za njih skupile 400 eura.
„Abdulah, momak iz Sirije, 22 godine ima, odvojio je svoje pare i dao ih nama. To je stvarno za neočekivat. Možda iz Bosne neko nam ne bi pomogao”, otkriva Fatima Bošnjak kroz suze.
“Da nisam došao jučer, došao bih za pet šest dana, avionom, policija bi me deportovala, probleme bih imao, a ovako sam potpisao, otišao, napustio i to je to…Tri mjeseca nemam pravo ući, a poslije tri mjeseca kao turist, mogao bih otići”, kaže Vahid, dok na pitanje hoće li, ipak odgovara: “Ne vjerujem, sumnjam, možda kad bi neki posao ispao”.
Ali procedura za dobijanje posla u Njemačkoj dosta je složena, uvjeti za azil – još složeniji. Mnogi građani jugoistočne Evrope to ne znaju, pa odlaze. A onda se brzo, milom ili silom vraćaju.
