Od tada kreće njena životna agonija.
U to je vjerovala sve do februara ove godine kada joj se javila žena koja se porodila u istom periodu i u istoj bolnici kao i ona i rekla da postoji nada da je njeno dijete živo.
Naime, ona se 1971. godine porodila u jednom beogradskom porodilištu, ali svoje dijete nikada nije vidjela.
– Ja ništa nisam znala tada jer su me pri porođaju uspavali. Ničeg se ne sjećam – počinje svoju priču Ljiljana za Telegraf.
Kako kaže, u dokumentima koje je ona dobila o svom djetetu, postoji mnogo nelogičnosti, jer je dijete zavedeno pod dva broja.
– Počela sam da tražim informacije o svom djetetu u februaru ove godine. Tada mi se javila jedna žena iz Minhena, koja se porodila u isto vrijeme i na istom mjestu kao i ja.
Dijeli nas ista sudbina, jer je i njeno dijete navodno mrtvo rođeno.
Ljiljana je primila poziv od žene koja traga za svojim djetetom. Dok je tražila svoje, došla je do nekih informacija da je Ljiljanino dijete zapravo živo, i da nije preminulo na porođaju, ali i da je rodila dječaka, iako su joj rekli da je djevojčica u pitanju.
– Tada sam počela da tražim sve papire i da kopam koliko god da mogu. Nigde nijedan trag o njegovoj smrti nisam našla. Na Novom groblju su mi rekli da dete pod prezimenom Vukosavljević nigde nije sahranjeno, a to su mi saopštili i u Deligradskoj kapeli. A isto to mi je saopšteno i na Medicinskom fakultetu.
Ipak, uspjela je da, kako kaže “na svoju ruku” dođe do nekih podataka, i otkrila je ubrzo da je jedan muškarac, po imenu Vujan, zaveden pod istim brojem, kao i njegovo dijete, i da baš kao i ona ima nultu krvnu grupu.
– Uspjela sam da dođem do njegovog broja i pozvala ga. Bio je otresit prema meni kada sam mu objasnila zbog čega sam ga pozvala, a ubrzo sam shvatila da je i po karakteru sličan mom starijem sinu – ispričala je Ljiljana, pa dodala:
– Ja shvatam da mu nije lako da priča sa mnom na tu temu. I jeste mi preko telefona svašta rekao, ali ne krivim ga. Ta žena, koja ga je kupila od ljekara sedamdesetih godina, ga je odbacila. Nije mogla da izađe na kraj sa njegovim ponašanjem.
Ljiiljana je istakla da želi da stupi u kontakt sa svojim sinom na bilo koji način, da će se truditi preko svih državnih ustanova, pa čak i preko sudova, da se izbori za naklonost svog djeteta.
– Ja samo želim da moje dijete zna da ga ja nisam ostavila, odbacila, prodala niti poklonila. Da i dalje patim zbog njega i da ga volim svom dušom i srcem.
Ljijljana Vukosavljević je odlučila da svoj očaj izrazi otvorenim pismom koje vam prenosimo u cijelosti:
“Došlo je vrijeme da se više ne može ćutati. Radi se o nestaloj djeci. Dijete nemam, leš nemam, grob nemam, a ni dokumentaciju iz bolnice Narodni front. Zašto ćutite o ukradenoj djeci? Molim nadležne da odgovori gdje su naša djeca i da saznamo pravu istinu. Svaka beba koja se rodi mrtva ili umre po zakonu mora da se prijavi u roku od 24 časa, a ne poslije mjesec dana kao što je moje dijete prijavljeno. Obraćam se vlasti da se uključi u rješavanje ovog problema. Nama roditeljima ne treba novac. Hoćemo da saznamo istinu o svojoj djeci.”
