Čudni su putevi ljudski. Kao dječak i tinejdžer imao sam sretno iskustvo, za razliku od većine vršnjaka, više godina živjeti u Češkoj, Francuskoj, Južnoj Americi, a nakon fakulteta i odslužene vojske i u Engleskoj.
Onda sam kao TV novinar više putovao svijetom nego po SFRJ, izvještavajući iz (ne mogu biti precizan, ponešto se i zaboravi) najmanje 70 država.
A vidi paradoksa, u posljednjih pet godina, kada s ovog područja ljudi odlaze ili prolaze, a malo tko zastalno dolazi, samo se vrtim po Balkanu. Upoznao sam sve Donje Pačetine, Piškorevce, Strizivojne, Gevgelije, Gostivare, Vakufe, Ćoraliće, Posušja, Rijeke Crnojevića i Šćepan-Polja, Čukurovce, Pambukovice, o potocima, rijekama i jezerima da ne zborim.
I usuđujem se reći, nadajući se da se neće shvatiti kao umišljenost, malo je ljudi na ovom podneblju koji imaju moju mogućnost empirijske usporedbe raznih svjetova, država, naroda, mentaliteta, pa čak i razlika i sličnosti na ovom skučenom balkanskom prostoru.
Zato nisam mogao odoljeti u serijalu o Makedoniji ne potražiti usporedbe. Koliko je ta zemlja sretnija ili nesretnija od drugih u okruženju? Koliko je ugrožena? Kakvi su joj unutarnji međuetnički i međuvjerski odnosi? Koliko su doista ozbiljne tenzije između većinskih Makedonaca i manjinskih Albanaca? Zašto su Makedonci jugonostalgičari, a Albanci nisu nimalo? Kakvi su makedonski susjedi? Je li tranzicija dovela do podjele na tajkune i sirotinju? Je li premijer Gruevski nacionalistički diktator koji vlada deset godina, mareći samo za sebe i svoje pristaše? Ili je oporba očajna što je predugo bez vlasti? Guši li Gruevski slobodu medija? Je li uspješna njegova gospodarska politika koja je otvorila vrata stranim investicijama? Je li cijena pristojne financijske stabilnosti plaćena najmanjim zaradama u regiji?
O svemu tome kazivali su nam profesori, dekani, poduzetnici, novinari, kulturnjaci, sportaši, obični ljudi. A u svakoj emisiji imamo po jednu anketu sa 100 studenata Makedonaca i 100 studenata Albanaca. Nevjerojatno su velike razlike u odgovorima na „ideološka“ pitanja poput – jeste li više ugroženi vi ili oni, biste li stupili u brak s osobom druge nacije, koje su vam susjedne države najdraže, odaberite tri najvažnije osobe u povijesti Makedonije… A zanimljiva je velika sličnost u odgovorima na pitanja „od kojih se živi“ – biste li radije radili u državnoj službi ili u privatnom sektoru, imate li vozačku dozvolu, s kojom biste mjesečnom plaćom bili zadovoljni…
Prirodne ljepote i zanimljivi ljudi
Makedonija je izbjegla velike ratove u Jugoslaviji 90-ih. Ali u dnevnom životu tinja jedna trajna napetost, strah od budućnosti, balkansko traženje krivca u svima i svemu samo ne u sebi, što proizvodi nervoznu retoriku, isključivost bez nijansi i diskurs koji bi se najmanje mogao nazvati – europskim. Povratak na neraspravljive debate o tome „tko je stariji“, „tko ima slavniju povijest“, vraćanje na historijske mitove o „našoj velikoj civilizaciji i kulturi“ i „njihovom barbarstvu“, svakodnevica su u pričama po skopskim viđenijim mjestima, dok se analiza teške ekonomske situacije svodi na lakonski zaključak – „lopovi su sve pokrali“.
Prema tome, Makedonija nije suštinski različita od drugih država nastalih raspadom SFRJ. Ali, lokalni temperament, izravnost kazivanja, sumnjičavost prema drukčijim argumentima, čine ovu makedonsku raspravu čak i za nijansu tvrđom, beskompromisnijom.
Naravno, ovo govorim iz najboljih namjera jer ne vidim da se netko ikada okoristio jednostranim argumentima. I zato sam nekim ljudima koji su zagovarali balansirana rješenja, a za tzv. krivce nisu tražili vješanje, dao više prostora u našim emisijama.
Ova politička i socijalna rasprava činit će, ipak, samo jednu trećinu našeg programa o Makedoniji. Previše je u toj zemlji prirodnih ljepota i zanimljivih mjesta i ljudi da ih ne bismo istaknuli. Makedonija ima i bogatu kulturu, a prednjači sjajna glazba. Gastronomija je odlična. Vina su sve bolja, a imaju i ozbiljnu tradiciju. Ajvar, pinđur, paprike, sve salate su vrhunske, ja sam ih nazvao „najboljima na svijetu“. Ima i proizvodnih oaza, ne sjede svi prekriženih ruku, bore se, proizvode.
A koliko, tek, zanimljivih ljudi! Najtrofejniji individualni sportaš u ex-Yu je hrvač Šaban Trstena s kojim sam obarao ruku. Zlatna kopačka je Darko Pančev. Zaštitni znak Guccija je prelijepa Skopljanka Katarina Ivanovska. Ali, sjajan je i Milčo Mančevski, režiser i profesor čiji je film „Prije kiše“, New York Times uvrstio u 1000 najboljih u povijesti filmske industrije. Pa evo, za kraj, jedne misli Milča Mančevskoga:
„Živim u New Yorku od velike mature. A u Makedoniju redovito dolazim. Uživam u podneblju, u rodbini, prijateljima. Ima ovdje boja, strasti, okusa i mirisa… Ali kada bi uspoređivao s New Yorkom? Ne znam… Tamo su odnosi među ljudima, kada upoznate grad, nekako čišći, provjetreniji. Ovdje u Skoplju, a i posvuda na Balkanu, čini mi se da svi jedni drugima virimo ispod miške…„
Draga mi je Makedonija. Dragi su mi ljudi, zemlja, priroda, kultura. Upoznajte je kroz naš serijal.
Vaš,
Goran Milić
