A uhvatila je nešto drugo – jedan od najpotresnijih i najdirljivijih prizora koji je videla na beogradskim ulicama.
Šetajući kroz metež Ulice kralja Milana, kroz neprestani rat bijesnih vozača automobila i klackavih trola, u žamoru sirena i brzih koraka ljudi koji vrve oko Beograđanke, Danijela je naišla na dječaka.
Sjedio je na pločniku, sam, najusamljeniji dečak na svijetu.
Držao je u krilu kokice. Neko mu ih je vjerovatno kupio. I izgledalo je kao da je to prva stvar koju jede tog dana. Možda mu je to bio i doručak i ručak i večera, ko zna.
Za ljude koji su prolazili pored njega bio je nevidljiv – da, iako oni vjerovatno svakog dana imaju i doručak i ručak i večeru.
A onda se desilo nešto zbog čega je Danijeli, kako nam je ispričala, zastala kendla u grlu.
Nekoliko golubova, namamljenih mirisom, počelo je da se skuplja oko njega, a on je, bez sekunde oklijevanja, prosuo pred noge svoj doručak, ručak i večeru – i podijelio ih s njima.
Kako je izgledala sreća najusamljenijeg dječaka na svijetu?
Poderanih laktova na prljavom duksu i gladnih pogleda – smijao se od sreće dok je sa pticama dijelio jedino što ima.
“Nisam mogla da ga ne fotografišem. Posmatrala sam ga skamenjena dok su me drugi koji su prolazili gledali kao ludaka… Tako sam se osjećala”, prisjetila se Danijela koja je sa nama podijelila svoje fotografije napravljene tog dana.
Iako je sve trajalo samo nekoliko minuta, ona se i danas sjeća ovog dečaka, kao da je tu. I sjeća se lekcije koju ju je naučio tog dana dok je pokušavala da zadrži suze.
“Tako mali, tako malo ima, ali dušu ima… A vi?”
