Mehmed Klovo, stopostotni ratni vojni invalid iz Sarajeva, Zbog teškog ranjavanja glave, dva puta je preživio kliničku smrt. Ranjen je 19.07.1993. godine na Igmanskom ratištu, na Proskoku, kada je imao 27 godina života.
Sjećam se samo bljeska pred očima, a potom sam utonuo u muk i mrak. Prema priči saboraca, zbog razmrskane glave i krvarenja, niko nije vjerovao da sam živ, te sam zajedno sa mrtvim tijelima transportovan u ratnu bolnicu u Fojnici. Ležao sam na karoseriji TAM-ića, u sredini deset naslaganih leševa i kada su tijela počeli iznositi u mrtvačnicu, neko je primijetio da pomjeram nogu. Bio je to spas u posljednji čas, znak da me hitno preuzme doktor Ismet Čeranić, koji me je nakon urgentne intervencije poslao u Zeničku bolnicu. Operisao me je dr. Josip Jurišić Braco – prisjetio se Klovo, inače rođen u Sudićima kod Čajnića, piše Doznajemo.
Mehmed je dva puta preživio kliničku smrt. Kaže kako su ljekari konstatovali da je “smrt” prvi put nastupila kao posljedica velikog krvarenja u “transportu mrtvaca” sa Igmana do Fojnice, a drugi put u toku jedne u nizu teških operacija glave. Prisjetio se:
– Prvi put imao sam osjećaj kako prolazim kroz dugi, posve mračan hodnik, a u ruci sam nosio bokal pun vode. Odjednom ispred mene ispriječio ogromni bijeli zid. Dalje nisam mogao. Taj zid, prema mom slobodnom razmišljanju bila je granica između ovog i onog svijeta. Vratio sam se istim hodnikom, ali bez bokala. Zanimljivo je da sam i u ponovljenoj kliničkoj smrti imao u lijevoj ruci bokal sa vodom, što neki tumače da sam pošao napojiti žedne duše umrlih, a opet meni to kazuje da sam bio žedan. U drugom slučaju, još nešto sam ponio u trajnom sjećanju. Imao sam osjećaj kako je tokom operacije moja duša bila zalijepljena za plafon. Odozgo sam gledao kao na televizijskom ekranu kako ljekar Braco otvara i zatvara moju glavu. Dok sam se budio iz narkoze, prepoznavao sam sve te likove iz medicinskog tima koji se borio za moj život. Kažu da sam otvarao usta, ali nisam nisam imao glasa. Skoro tri mjeseca nisam govorio, skoro dvije godine sam bio u invalidskim kolicima.
– Kakvu simboliku ima onaj bokal sa vodom? Kamo i kome sam ga odnio? Možda me je baš to vratilo iz svijeta mrtvih, da se još zraka nadišem… – upitao se ovaj čovjek.