Neki od njih su bebe od samo nekoliko mjeseci. Za mnogu djecu izbjeglice ovo iskustvo jednako je traumatično kao i rat od kojeg su pobjegli.
„Na čamcu smo bili prestravljeni. Iako smo imali prsluke za spašavanje, mislio sam da ćemo se podaviti. Bilo nas je i strah da će nas obalska straža vratiti u Tursku. Nije bilo lako spavati na ulicama Lezbosa, ali šta smo mogli. Imao sam vreću za spavanje u kojoj sam spavao nasred ulice“, prepričava dječak Moataz.
On je pobjegao iz Idliba u Siriji prije mjesec dana nakon što mu je brat poginuo u granatiranju.
Na putu je upoznao drugog dječaka, Aymana, također iz Sirije. Kaže da su se zbižili poput braće. Hrabre jedan drugoga dok putuju.
Izbjeglice su svih starosnih doba. Kompletne porodice su pobjegle.
Pješače danima, spavaju gdje stignu. Ovo je vrijeme kada djeca moraju brzo da odrastu.
Mnogi roditelji kažu da su se zbog djece odlučili na put kroz Evropu, a djeca i njihova snaga daju im hrabrost da nastave putovanje. Zahrini roditelji napustili su Kabul nakon što su talibani napali njenu školu.
„Moja drugarica je poginula. Na moje oči su poginule moje drugarice i moja učiteljica. To je užasno. Bomba je uništila našu školu, digli su je u zrak, pa sam morala ostati kući. Nisam izlazila, jer mi je otac rekao da, ako izađem, talibani me mogu ubiti jer sam djevojčica. Teško smo živjeli, a i naš put je težak. Želim bolji život, bez smrti, bez stresa. Samo želim normalan život“, kaže ova djevojčica.
I djeca se suočavaju sa nesigurnošću. Dječak Moataz ne zna kada će opet vidjeti roditelje. Nada se da će uskoro dobiti papire.
Svjestan je da ga čeka još teži put, ali i da neki u Evropi ne žele da on i njegov drug Ayman žive tamo.
„Molim vas, otvorite granice da nastavimo putovanje. Nemojte nas se bojati. Mi nismo čudovišta. Samo bježimo od rata. Ne želimo vam nauditi. Mi ne jedemo ljude. Izbjegli smo da nas granate ne ubiju dok spavamo u našim kućama. Dolazimo u Evropu da budemo sigurni. Ne tražimo mnogo.”
