“Tata mi je samo rekao: “Bježi sine, spašavaj se”, a on je ostao u Damasku čuvati moju braću i sestre. Kazao mi je da idem u Njemačku i da će me tamo naći. Svaku noć sanjam njega i majku i čekam da ih opet vidim”, započinje svoju potresnu ispovijest ovaj hrabri dječak koji je postao ljubimac grupe izbjeglica koja je jučer u 40 autobusa došla iz Preševa u Beograd.
“Svašta sam preživio prije nego što sam stigao ovdje! Najteže mi je bilo prošlog vikenda kada smo iz Makedonije pokušavali ući u Srbiju. Policija nas je gurala i tukla, ljudi su padali, djeca su plakala. Nikad u životu se nisam uplašio kao tada”, priča Abdul Kerim kojeg brine kako su njegovi roditelji, braća i sestre.
“Bojim se da ih ne ubiju bombe. Tamo u mojoj zemlji je rat, strašno je, stalno se pitam da li ću ih ponovo vidjeti. A ako i stignem u Njemačku, kako će me oni tamo naći”, pita se ovaj mališan.
Ostali izbjeglice su potreseni zbog sudbine malog Abdula. Kažu da je najstrašnije noću, kada počne dozivati roditelje.
“Žao nam je ovog dječaka. Vidimo koliko je uplašen i koliko mu nedostaje porodica. Svake noći plače, onda kada misli da ga ne vidimo. Srce da ti pukne kad ga čuješ kako jeca. Pokušavali smo stupiti u kontakt s njegovim roditeljima, ali nismo uspjeli. Ko zna šta je s njima. Kada smo bili u Grčkoj, mali se razbolio, boljelo ga je grlo i imao je visoku temperaturu. Baš smo se bili prepali”, priča Hamad Ahmet iz Damaska.
Dječak je u petak, zajedno s grupom muškaraca koji brinu o njemu, krenuo put Mađarske, a potom i u Njemačku.
“Izdržljiv je on, ide s nama kao da mu je dvadeset. Šta će jadno dijete, nema izbora. Šta god da bude, nema izbora. Šta god da bude, mi ga nećemo ostaviti. Kako bude nama, bit će i njemu”, rekli su u glas Sirijci koji čuvaju malog Abdul Kerima.
