Poslije nekoliko stotina bolnih operacija, Howard je počeo da živi normalnim životom. Oženio se i usvojio dvije djevojčice, i sa porodicom živi u San Diegu. Bol koju je osjećao zbog svog deformiteta možda je nestala poslije operacija, ali bol zbog toga što je bio odbačen nije prestajala. Odlučio je da pronađe svoje biološke roditelje, a taj susret opisao je u svojoj knjizi “Nakaza: Memoari otpadnika”.
“Na televiziji sam vidio reklamu agencija koja pomaže ljudima da pronađu svoje voljene osobe sa kojima su izgubili kontakt. Platio sam im 50 dolara da mi pronađu majku. Poslije nekoliko nedjelja, javili su mi se sa odgovorom u vidu adrese i broja telefona moje majke. Nazvao sam je i dogovorili smo se da se nađemo”, započinje svoju priču Shulman.
“Oduvijek sam znala da ćeš me jednoga dana pozvati”, rekla je njegova majka Sara.
Howard kaže da je na umu imao toliko pitanja na koja decenijama traži odgovor, od onog zbog čega su ga ostavili, da li je otac primorao majku da ga napusti…
Nakon što se susreo sa majkom, ona mu je kroz plač priznala da nije mogla da podnese teret “medicinske brige koja je njemu bila potrebna”. Ipak, ona mu je rekla da se ne kaje zbog svog čina jer “vidi da je postao dobar čovjek”.
“Rekla mi je da mi je otac preminuo. Oboje smo plakali. Nakon toga sam došao kući, zatvorio se u sobu i nastavio da plačem, razmišljajući o njenoj rečenici da je ‘oduvijek znala da ću je nazvati'”. Poslije toga se više nismo vidjeli”, napisao je Howard na kraju odlomka svoje knjige.
