Smrt jednog čovjeka me je potresla, preko mjere solidarnosti koju mi imamo sa svakim ljudskim bićem. Vjerovatno zato što je ta smrt nasilna. Potresla me je i činjenica da se radi o pogubljenju. Naime, čovjeku su odrubili glavu. Naravno, i to što su počinioci fanatici koji zloupotrebljavaju svoju vjeru da bi opravdali najgnusnije zločine.
Taj čovjek je u Egipat otišao trbuhom za kruhom i ni u čemu nema njegove krivice, osim da je u pogrešno vrijeme bio na pogrešnom mestu.
Čovjek je imao djecu. I ženu. I roditelje. Poživio je samo 30 godina.
Sve su to razlozi koji su u meni izazvali duboko uznemirenje, pomiješano sa gnušanjem. Onda naviru pitanja: Ako je ovaj čovjek pogubljen nije li ugrožen svako ko uplati jeftini odmor u luku od Dubaija do Marakeša? Nije li bolje biti nezaposlen na Balkanu, nego izlagati se riziku u Libiji, razjedenoj bandama naoružanih fanatika, u Egiptu gdje su ljudi prisiljeni da biraju između vojne diktature i srednjovijekovnog shvatanja islama? U Iraku koji poslije američke intervencije puca po šavovima?
Znam neke ljude koji su otišli u Avganistan da zarade za hljeb. Ne bih volio da neko od mojih poznanika – vozača, logističara, inženjera – bude prisiljen da daleko od kuće klekne na koljena i čeka dželatovo sječivo.
Nije li to upravo način razmišljanja koji nam želi nametnuti teror?
Ideološko ludilo takozvane „Islamske države“ postaje njeno propagandno oružje. Kako da se odupremo strahu i mučnini koje svaki normalan čovek osjeća, kada vidi prizore pogubljenja?
Svako pogubljenje je besmisleno, u to sam duboko uvjeren. Streljanje u Kini ili Rusiji, „humano“ ubijanje injekcijom u Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje uzimaju sebi za pravo da budu gospodari života i smrti jesu po meni u krajnjoj instanci organizovane ubice.
Šta tek reći o maskiranim ljudskim bićima koja kao da su izašla iz horor-stripa u stvarnost država u rasulu da bi ubijali nedužne ljude, uživajući u medijskoj inscenaciji?
Da li su oni zaslužili proces?
Da, nakon vojnog sloma „Islamske države“, koji će uslijediti kada zapadne zemlje i arapski svijet uvide svoje krupne greške koje su dovele do stvaranja te antihumane paradržave, moralo bi se suditi i ubicama i njihovim inspiratorima.
Do tada nam ostaje da nemoćno osuđujemo atavističko divljanje fanatika. I da se sjetimo da i na Balkanu postoji šačica onih koji odobravaju to klerofašističko divljanje, ističući crne zastave.
Ne dozvolimo da nam oni nama ili našoj djeci nametnu agendu u kojoj bi se vjerski fanatizam izjednačio sa bilo kojom vjerom. Jer to naprosto nije isto.
„Ovog puta umro je neko blizu“, zapisao je Miodrag Pavlović. Mir tvojoj napaćenoj duši, Tomislave.
