„Njemačka politika gubi strpljenje sa Balkanom“ – naslov je teksta objavljenog u dnevniku Di velt. Riječ je zapravo o vijesti da je ministar unutrašnjih poslova Sjeverne Rajne-Vestfalije Ralf Jeger zatražio od Srbije da „unutrašnjepolitičkim mjerama“ zaustavi iseljavanje svojih građana (u Njemačku).
„U Srbiji žive Romi koji nemaju šanse da se zaposle, školuju ili dobiju zdravstvenu njegu“, rekao je ministar za pomenuti list i dodao: „Dokle god Srbija ne riješi taj problem, ne bi smjela da postane članica EU“, te da ne bi trebalo ponoviti greške počinjene prilikom pristupa Rumunije i Bugarske toj organizaciji.
„Ministar u kancelarskom kabinetu Peter Altmajer izjavio je da federacija radi na praktičnom konceptu zajedničkog suzbijanja priliva izbjeglica. Prema njegovim riječima, trebalo bi ispitati mogu li se i Crna Gora, Albanija i Kosovo proglasiti za sigurne zemlje. Cilj novog koncepta je, kaže, da se ljudi, za koje se može pretpostaviti da će im zahtjev za azilom biti odbijen, uopšte ni ne zapute u Njemačku. Ne može biti da nam dolaze ljudi iz zemalja u kojima nema ni diktature ni rata, iz zemalja koje se čak pripremaju za prijem u EU“, rekao je doslovce Altmajer.
Ministar Jeger je izrazio i razumijevanje za izbjeglice sa Balkana, rekavši da je riječ o ljudskim tragedijama, da on može da razumije motivaciju onih koji bježe od siromaštva, i da bi kao otac porodice na siromašnom Kosovu i on pokušao da dođe u Njemačku: I pored toga, tim ljudima moramo brzo poručiti da ovde nemaju pravo na azil i da nema perspektive za ostanak kod nas.“
Balkan sa svojim lošim konotacijama
List Tagescajtung vrlo kritički komentariše takve političke izjave i piše da je pojam Balkana bio „ponešto izgubio na oštrini“ otkako su Hrvatska, Rumunija i Bugarska članice Evropske unije. „No, sada je on ponovo tu, sa svim svojim lošim konotacijama – zahvaljujući debati o takozvanim balkanskim izbjeglicama. A ona je puna anticiganističkih emocija. Nikakvo čudo da se u Bavarskoj govori o posebnim logorima za balkanske izbjeglice. Najveću grupu među njima čine Romi. Trenutak! Logori za Rome? – Tačno, toga je već jednom bilo! […] Tipovima kao što je Vinfrid Krečman (premijer savezne pokrajine Baden-Virtemberga – op.red.) nikad dosta sigurnih zemalja u čije favele Romi mogu da se deportuju“.
„I dok se ovdje stvara front protiv izbjeglica, Evropska unija na Balkanu stvara neku vrstu tampon-zone u koju dospijevaju prave – ali isto tako nepoželjne! – izbjeglice. Balkan – odnosno Makedonija, Srbija i Bosna – postao je tranzitna zemlja za stotine hiljada ljudi iz Sirije, Iraka i Avganistana. Svi oni čekaju šansu da iz hermetički zatvorene pustare između mađarskog (uskoro i hrvatskog) Zida i članica EU na Istoku pređu u Šengensku zonu. Upravo tu EU stvara upravo onakav Balkan kakvog se sama plaši: osiromašen, bez budućnosti, haotičan, korumpiran. Sve bliži građanskom ratu.“
Kritike na račun njemačke politike
Portal Migracija u Njemačkoj vrlo kritički prati postupke njemačke politike prema izbjeglicama. I piše da „Brojke, statistike i poređenja mogu – ali i ne moraju – da pomognu. Odlučujuće je to kako se te brojke i statistike čitaju i kakvi se zaključci iz njih izvlače. Temeljna odluka o tome hoćemo li pomoći izbjeglicama i imigrantima ne smije da zavisi od varljivih igara brojki.“
„U vezi s tim se sada ponovo govori o takozvanim sigurnim zemljama. Taj pojam se upotrebljava prije svega kako bi se obrazložilo brzo vraćanje izbjeglica sa Balkana iz Njemačke. Za normalne građane Njemačke to zvuči kao da ljudi na Balkanu žive sjajno. Kao da oni ovamo dolaze na godišnji odmor. Kao da Balkanci rado dolaze u Bavarsku da tamo o trošku njemačke države žderu kobasice. Tako nekako to predstavlja Hrišćansko-socijalna unija – bježeći od realnosti.“
„Brojke koje se pominju stvaraju utisak da oni koji traže azil u Njemačkoj ionako nemaju šanse i samo zauzimaju resurse koji su potrebniji izbjeglicama iz drugih zemalja. Tako se lako stiže do zahtjeva da se ekonomske izbjeglice sa Balkana dosljedno i prije svega brzo vraćaju kući. Taj zahtjev oslikava tendenciju jedne od najvažnijih društveno-političkih debata našeg vremena: hermetičko zatvaranje, protjerivanje, odbrana od izbjeglica. Pri tome su brojke koje potkrepljuju tu tendenciju samo na prvi pogled ispravne. Kada malo bolje pogledamo statistike EU, pojavljuje se drukčija slika – pogotovo ako se zna da pored izbjegličkog statusa postoji i status lica kojima se garantuje tzv. subsidijarna zaštita iz humanitarnih razloga.“
„Na primjeru Francuske se vidi šta je pravi problem. Tamo je 2014. zahtjev za azilom podnijelo dvostruko više kosovskih Albanaca nego u Njemačkoj – njih 5510. 350 ljudi je dobilo pravo na azil. Uz to je 180 ljudi dobilo i pravo na subsidijarnu zaštitu. U Njemačkoj je u istom periodu zahtjeve podnijelo 2320 kosovskih Albanaca, a pravo na azil dobilo samo petoro njih, dok je 35-orim osobama zagrantovana zaštita iz humanitarnih razloga. Tako je pravo na ostanak u Francuskoj dobilo pet puta više kosovskih Albanaca nego u Njemačkoj – iako su međunarodni ugovori na osnovu kojih se odlučuje o pravu na zaštitu i azil obavezujući i za Njemačku.“
