U nastavku glavnog pretresa, koji je odložen zbog bolesti člana sudskog vijeća Bojana Mišića, trebalo je da svjedoče žrtve i očevici tog ratnog zločina. Sudsko vijeće Posebnog odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je, odlažući postupak, konstatovalo da „ishod ovog postupka zavisi od iskaza svjedoka oštećenih“, uputivši im poziv, da njih devetoro dođe 25. i 28. septembra i da svoj iskaz pred sudom jer je to od velikog značaja da se utvrdi prava istina.
Bekim Gashi je jedan od troje svjedoka iz porodice Gashi koji se odazvao sudu u Beogradu. U razgovoru za medije, organizovanom uz pomoć Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Nataše Kandić, ističe da mu je jako teško doći u Beograd te suočiti se sa onima koji su počinili zločin.
„Dugo i mukotrpno smo radili da bi se suočili sa onima koji su počinili ovaj zločin. Imam moralnu obavezu prema svojoj porodici, da pravda na kraju pobijedi“, rekao je Bekim kome su u napadu oružanih snaga tadašnje SR Jugoslavije ubijene četiri maloljetne sestre i majka.
Prema njegovom iskazu, 25. marta 1999. godine ubijena su 22 člana porodice Gaši, od ukupno, kako je naglasio, 31 osobe koje su toga dana pobijene u selu.
Opisujući taj događaj, Bekim Gashi navodi da su nakon početka NATO bombardovanja, kao porodica, sjedili kod kuće čekajući da vide šta će se dogoditi, a napad se dogodio rano ujutru.
„Izašli smo u dvorište i primijetili da nas je sa svih strana opkolila vojska. Bilo je i pripadnika policijskih snaga, ali su većinom bili redovni vojnici. Jedan seljanin, koji je uzimao sijeno da bi nahranio stoku, prvo je pogođen jednim pucnjem i umro je. Oni su bili na jednom brdu, počeli su juriš prema nama, a mi smo bježali ka našim kućama. Majka i sestra su otišle kod starijeg strica, a ja sam se odvojio od njih i uputio u kuću drugog strica. To nije dugo trajalo, za kratko, dvorište je bilo puno pripadnika oružanih snaga. Zapalili su vozila i štale. Tamo, u dvorištu gdje sam se ja sklonio, bile su još dvije kuće. U jednoj su bile žene i djeca, u drugoj, gdje sam se ja sklonio, bilo je 12 muškaraca. Kada su ušli u dvorište posmatrao sam ih kroz prozor kako dolaze u pravcu kuće u kojoj smo bili sklonjeni. Jedan oficir se nekome obratio i pitao: Šta sada da radimo? Neko mu je rekao da ubaci bombu, bacio je tu bombu u hodnik kuće i mi smo svi morali da legnemo dole“, ispričao je Gaši pokušavajući da sakrije emocije.
On je dalje naveo da su vojnici otišli do kuće u kojoj su bili žene i djeca i tamo bacili bombu ranivši njih četvero.
„Tog trenutka je bilo ranjeno četiri osobe, bili su u vrlo teškom stanju, među njima je bilo jedno dijete od sedam godina koje je imalo teške povrede na stomaku. Policija je nastavila da puca u drugom dijelu, iza te kuće”, kazao je Gaši, jedan od preživjelih iz Trnja.
Gaši je bio dva dana sakriven u potkrovlju kuće, dok su ranjeni članovi njegove porodice i gosti.
„Moja majka je dva ili tri sata trpjela bolove, bila je teško povrijeđena. Nisam mogao da joj pomognem. I dan-danas čujem njen glas kako traži pomoć, a ja nisam mogao da joj pomognem“, ispričao je Bekim Gaši.
Ističe da je uporan kako bi pravda na kraju pobijedila i da je „Srbija počinila ovaj zločin i Srbija sada sudi o tom zločinu“.
„Bez obzira što nam je jako teško kad god dolazimo u sud, mi smo odlučni da se sve rasvijetli do kraja. Svi oni koji su ubijeni, žene, djeca, trudne žene, to su bili nevini ljudi, jedina njihova krivica je bila što su govorili albanski“, poručuje on.
Ovaj očevidac kaže da mu je želja da ovo suđenje koje je započeto bude objektivno i da ne bude suđenje koje će pred očima javnosti i cijele Evrope izgledati “kako bi se dobio neki poen od EU”.
„Suština je u tome da se otkrije istina za sve zločinima koji su od strane Srbije počinjeni na Kosovu. O tome ima dosta izveštaja i podataka. Ti zločini se nisu slučajno dogodili. Oni su bili planirani. Neka počne otvaranje svih dosijea i da jednom počne da se sudi za sve slučajeve“, podvukao je Gaši zatraživši da se porodicama žrtvama omogući da saznaju gdje su sahranjene žrtve, jer za 14 članova njegove uže i šire porodice do danas ne znaju gdje su sahranjeni.
„Vjerujemo da će sud pravilno postupiti. Tog trenutka (kada se suoči) teško da čovjek može bilo što da kaže, ali rekao bih jednu stvar: to što ste vi radili, teško da čovjek uradi nešto tako. U ratu, vojnik ide na vojnika, a ne vojnik na žene i djecu“, zaključio je Bekim Gashi.
Tužilaštvo za ratne zločine Srbije je 2013. godine podiglo je optužnicu protiv tada aktivnih oficira i podoficira Vojske Srbije (VS) Pavla Gavrilovića iz Leskovca i Rajka Kozline iz Beograda za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Optužnicom im je stavljeno na teret da su, kao nekadašnji pripadnici 549. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (549. mtbr VJ), zajedno sa drugim pripadnicima Pozadinskog bataljona, 25. marta 1999. godine ubili najmanje 27 civila, stanovnika sela Trnje, Suva Reka, na Kosovu.
Prema optužnici, Pavle Gavrilović je izdao naređenje da u selu „ne sme biti preživelih“, a Rajko Kozlina je jednom starcu pucao u glavu kako bi drugim vojnicima pokazao kako da ubijaju civile. Okrivljeni Gavrilović i Kozlina su u istražnom postupku i na početku suđenja negirali krivicu navodeći da nisu ulazili u selo Trnje i učestvovali u oružanom sukobu kao i da nisu izdavali naređenje vojnicima niti vršili ubistva civila.
U trenutku podizanja optužnice, Gavrilović i Kozlina su bili u aktivnoj službi u Vojsci Srbije i prema informacijama kojima raspolaže FHP, oni do danas nisu udaljeni sa dužnosti, uprkos optužnici i apelu FHP-a da se to učini.
FHP je u maju 2008. godine podnio krivičnu prijavu protiv 11 pripadnika 549. mtbr VJ zbog sumnje da su počinili zločin u Trnju.
U martu 2013. godine, FHP je objavio dosije o djelovanju 549. mtbr VJ, u kojem je opisano učešće pripadnika ove jedinice u zločinu u Trnju, između ostalog i Gavrilovića i Kozline.
O slučaju „Trnje“ govorilo se i na suđenju Slobodanu Miloševiću i ostalim vojnim i političkim zvaničnicima SR Jugoslavije u Hagu.
Tužilaštvo za ratne zločine Srbije je postupak u slučaju Trnje pokrenulo 2013. godine, prenosi Anadolija.
