Sate i sate zauzele su specijalne emisije po pinkovima, happyima i drugim tv stanicama, gdje je izvještavanje o događaju – dvadesetogodišnjici genocida u Srebrenici –zamijenjeno nebrojenim snimcima i komentarima o napadu na premijera Aleksandra Vučića u Potočarima. Srebreničke žrtve tako su još jednom bačene na marginu, gotovo prećutane – žrtva broj jedan bio je predsjednik srpske vlade.
Priča o incidentu u Potočarima za par dana će nestati, i ustupiće mjesto drugim povodima za uzdizanje Vučićevog kulta ličnosti, kaže sociološkinja Vesna Pešić, kojoj se nešto drugo čini mnogo važnijim. Ona, naime, podsjeća da to što je Vučić radio u prošlosti ograničava njegove poteze u sadašnjosti i budućnosti: on, dakle, nije imao šta da traži u Srebrenici.
„Smatram da Aleksandar Vučić, isto tako i Tomislav Nikolić, nikad više nisu mogli da se pojave u Srebrenici. Mogu da vode neke druge politike – Evropska unija, Kosovo, mogu da smanjuju penzije i plate, može on da pravi neki spas i neke reforme, na čemu mu čestitaju, ali – postoji neki bazični red, neke stvari se prosto ne mogu činiti. Ne mogu ja da ubijem nečije dijete, a sutradan da idem u tu kuću! Postoji, dakle, neki red koji ne može da se prekrši. Ja, prema tome, mislim da niko od njih nije uopšte smio da ode u Srebenicu jer im tamo nije bilo mjesto. Prosto, nešto što si radio u prošlosti – to ograničava neke tvoje poteze u budućnosti. Jednostavno, toj dvojici – Nikoliću i Vučiću – njima mjesta u Srebrenici više nije bilo. Ako si slavio ratove, ako si slavio Šešelja, ako si slavio Mladića, ako si govorio ‘za jednog Srbina sto Muslimana’ – nemoj onda više da ideš u Srebrenicu! Prosto, to nije red. Svako će me razumjeti da neki red postoji i da on apsolutno nije imao šta da traži u Srebrenici“, ocjenjuje Vesna Pešić.
Opisi premijerovog dostojanstva i hrabrosti dok su ga u Potočarima gađali kamenjem, cipelama i flašama, zaista su u Srbiji zadobili mitske i mitomanske dimenzije, na momente izazivajući gotovo sjevernokorejske reminiscencije. Ali, da će sve to biti upotrijebljeno za dogradnju kulta Vučićeve ličnosti, bilo je odmah više nego jasno.
Vučićevi saputnici, saradnici i sateliti – ministri, poslanici i urednici njemu odanih tabloida – napravili su od njega skoro veću žrtvu od osam hiljada srebreničkih žrtava i njihovih porodica. Ti „odjeci i reagovanja“, ti vulini, đukanovići, vučićevići, anđelkovići i slični… zaposjeli su nam cjelokupno vidno i slušno polje, veličajući premijerovu žrtvu. Tabloid „Informer“ u razmahivanju teorije zavjere otišao je toliko daleko da je na naslovnu stranu postavio „dijagnozu“ da je „cilj atentata na srpskog premijera“ bio „ubiti Vučića, izazvati rat“. Prostor su dobile i opskurne tvrdnje da su „Britanci ubili Đinđića, a sada su namjeravali da ubiju i Vučića“.
Miloš Ćirić, stalni saradnik sajta „Peščanik“, ocjenjuje da je sam Vučić napravio takvu atmosferu, te je direktno odgovoran za to što se fokus pomjerio na sporedni događaj u odnosu na ono što se u Potočarima dešavalo. On ocjenjuje da se kroz podršku jačanju Vučićevog kulta ličnosti zapravo opravdavaju politike koje je on vodio tokom devedesetih godina.
„Posebno se to odnosi na njegovu politiku prema regionu i prema genocidu u Srebrenci, koja je i dalje uveliko negatorska i koja ne doprinosi pomirenju u regionu. Projekat iza kojeg stoji Aleksandar Vučić i koji, prema mom mišljenju, i dalje prešutno podržava jeste onaj isti diskurs velike Srbije, napadnute i nepravedno optužene Srbije – dok paralelno govori o tome da je njegova ruka ispružena za saradnju u regionu. Ono što on ne shvata jeste da njegova ruka ni ne treba da bude ispružena nego da ruka žrtava treba da bude ispružena prema njemu. A da bi se to dogodilo, on bi morao da zauzme potpuno drugačiji stav od stavova koje zauzima danas“, ocjenjuje Ćirić.
I koja, onda, ruka pomirenja Bošnjacima? I ko to stvarno baca kamen na pomirenje?
U odgovoru na to pitanje Ćirić će na sajtu “Peščanika” pregnantno ustanoviti da “dogodine, ili bilo kada u budućnosti, Vučić u Srebrenici može da računa na pruženu ‘ruku pomirenja’ tek kada nešto zaista učini da do pomirenja i pravde za srebreničke žrtve dođe. Za početak bi bilo dobro da masovna ubistva Srebreničana počne da naziva pravim imenom…, da javno osudi svako negiranje genocida u Srebrenici… Tek poslije toga Vučić bi u Potočarima mogao da se nada da bude dočekan kao čovjek koji se pokajao za sopstvene i grijehe države koju ‘uzdignuta čela’ predstavlja.”
