Ljubav ljudi prema Bogu, onih koji su izgrađivali džamije, imala je uticaj na mene. To se poklopilo sa tim što sam bio okružen dobrim ljudima, a također muslimani koje sam vidio u svom životu pokazali su se kao izvanredno dobri ljudi – rekao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) ugledni profesor govoreći o ključnim momentima koji su utjecali na njega da odabere islam kao životni put.
Njegov prvi kontakt sa muslimanom bio je 1969. godine sa arapskim studentom na Trgu Republike u Beogradu, od kojeg je kupio 300 dolara za put do Indije i koji ga je tada naučio kakvi su lažni dolari.
Sa četiri prijatelja vozom je došao do Istanbula, a zatim kombijem stigao do Nepala. Njegovi drugovi su se vratili jer su ostali bez para i nisu našli ono za čim su tragali, a Ivan se tražeći istinu zatekao kod budističkog sveštenika u mjestu Meroli, kod New Delhija gdje se nalazi najviši minaret na svijetu, Kutub minare. Tu je radio kao baštovan, meditirao, divio se islamskoj arhitekturi i razmišljao.
– Kada odem džamiju i vidim kako je ukrašena to je za mene kao da mi se dešava jedan film, kao da letim, zato što vidim da je sve to izrađeno iz ljubavi prema Bogu. Tu ima jedan poruka za one koji vide, to nisu samo šare na plafonu već ima neko značenje – objašnjava svoje utiske iz tog vremena i navodi da je volio da sjedi na ruševinama starih džamija.
Kada se našao u Indiji, imao je 19 godina, tamo je proveo šest mjeseci i za to vrijeme stekao je utisak da se muslimani razlikuju po svojoj bliskosti i organizovanosti od drugih religija.
– U tim mjestima sam našao neki duhovni mir i duhovnu tišinu koja me je razgraničila od svega oko mene, tako da ta životna buka i ljudski ritual koji mi ljudi izmislimo da se molimo Bogu…, tu sam uspio da nađem nešto što je moja duša shvatila da je istina, odatle sam dobio taj afinitet prema islamu, zbog islamske arhitekture – evocira svoja sjećanja Numan.
Muslimani u čijem okruženju se nalazio od njega su tražili pomoć, ali i pomagali mu, pa kad bi ostao bez novca, prodavao bi čaj, koji i danas pije, posebno voli čaj sa mlijekom kakav se pije u Indiji. Istina je njegova jedina preokupacija.
– Ja sam rekao da želim da nađem istinu, ma gdje ona bila i kako god se ona meni pokazala, ja ću to da nađem. Nisam sebi postavio da istina mora biti kroz neku specifičnu religiju, ja sam sada musliman, hvala Allahu. Ja imam taj odnos gdje želim da živim po mom imenu Abdullah, to je moj životni cilj da je budem Allahov rob. Zato što ja volim Allaha i zato što mi se pokazao kao dobročinitelj koji se brine o meni i koji mi je pokazao put za koji ja nisam znao da postoji, On mi ga je pokazao i napravio me ovakvim kakav sam, ja to nisam sam mogao da uradim niti da izmislim – kaže Numan.
Islam je primio od velikog sufije Muhidina Čistija, u Radžastanu.
– Nisam mogao da spavam od uzbuđenja. Izjutra, prije sabaha, dođe kod mene i pita me koliko imaš para, ja kažem imam deset rupija i pedest pajsa. On meni kaže: evo tebi deset rupija daj meni pedeset onih para. Kako se zoveš, ja kažem Ivan Trifunović, on meni: odsad se zoveš Abdullah Numan i izgovorio sam šehadet. Ja nisam imao snage da se vratim i živio sam tamo sa njima šest mjeseci i učio se islamu. Oni su pronašli moga oca u Beogradu, a on mi je poslao novce za kartu i vratio sam se za Beograd – opisuje detalje iz prošlosti sada istaknuti islamski učenjak.
Tokom života među muslimanima Indije postao je dio te zajednice, jedan od njih, a zbog povezanosti s njima, naučio je urdu jezik.
– Tražio sam Boga, tražio sam Allaha i On me je, elhamdullilah, tu doveo i od tada sam jako srećan što sam Abdullah – kaže.
Po povratku u Beograd 1970. godine, došao je u Bajrakli džamiju i imao je ogromnu sreću što je u dvorištu sreo šejha Hamdiju Jusufspahića, tadašnjeg mufitiju beogradskog, kojem je prvo rekao da je postao musliman.
– Hajde, dođi ti kod mene da vidim šta si ti to postao… Jel to bila neka tvoja avantura, ja kažem ne, to je bio poklon za mene. Od tog dana ja sam sa šejh Hamdijom i njegovom djecom Mustafom i Muhamedom postao nerazdvojan. Od svoje kuće sam pješice dolazio da klanjam sabah u džamiji, cijeli dan sam provodio u džamiji. Šejh Hamdija se puno brinuo o meni – prepričava Numan svoje uspomene.
Pošto je bio napustio gimnaziju, beogradski muftija ga je ubijedio da nastavi sa školom, kada je trebao da upiše Pravni fakultet pozovu ga u vojsku. Nakon služenja JNA u Zagrebu 1975. godine upoznao je svoju suprugu Raziju. Ona je došla iz Melburna, spremala je diplomski i navraćala u džamiju.
Nakon medenog mjeseca u Sarajevu, otišao je sa svojom Razijom u Melburn gdje je završio četiri fakulteta – islamske nauke, filozofiju, sociologiju i ekonomski menadžment. Tamo je postao i profesor, jer su ga na četvrtoj godini prepoznali kao dobrog predavača. Redovni je profesor i stalno nešto uči.
– Uvijek govorim mojim studentima da je to meni možda neka kazna što sam napustio školu, da cijelog svog života učim – ističe kroz smijeh profesor Numan, koji često dolazi u Beograd, jer kaže “tu mu je duša”, a u Melburnu ima svoju Raziju, sina Kerima i kćerku Munu.
Porodica Abudllaha Numana s majčine strane, majka i baka pogotovo, koja je bila jako u pravoslavnoj vjeri nije olako prihvatila činjenicu da je on postao musliman, dok je njegov otac to prihvatio vidjevši da je to njega poboljšalo kao čovjeka. Od cijele porodice, kako ističe, najviše ga je podržavala njegova tetka, pokojna glumica Ružica Sokić.
– Uvijek me je podržavala i brinula o meni kao da sam njeno dijete. Bila mi je veliki pomagač u životu. I ona je voljela nas i volela je džamiju i dolazila ovdje. Tako da su bar neki dijelovi moje porodice uspjeli da razumiju da su muslimani ljudi, da imaju dušu, da su dobronamjerni, da se s njima valja družiti, da su lijepi, pošteni i primjerni – ukazuje on.
Prema njegovim riječima, nije na ljudima da jedni druge omalovažavaju i kuće pale jer vjera tome ne uči i ljudi u duhu Božjeg stvaralaštva treba da se ponašaju.
– Pomagajući jedni drugima bez obzira odakle smo, jer ako nas On na ovoj planeti podnosi, zašto se i mi ne možemo podnositi međusobno – konstatovao je profesor Numan.
