Umjesto osude genocida i traženja oprosta predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić (Šešeljev pionir, štovalac i pravni sljednik) je bez trunke stida samoinicijativno, nepozvan od bilo kojeg bošnjačkog političkog i vjerskog autoriteta, došao na komemoraciju i dženazu 136 nekompletiranih posmrtnih ostataka žrtava genocida čije su kosti pronađene u više masovnih grobnica što primarnih što sekundarnih.
Najveći demagog, glumac i lažov današnjice vojvoda Vučić je došao s namjerom, ne da se pokloni žrtvama genocida, nego da svojim prisustvom izazove incident koji bi skrenuo pažnju svjetske javnosti sa suštine koja se zove GENOCID U SREBRENICI na formu koja nosi naziv napad na Premijera Srbije. Donekle je uspio u svojoj namjeri, ali ne u potpunosti. Prije nego su on i njegovi pomagači stupili na pozornicu u svijet je otišla jasna i glasna poruka izgovorena iz usta svjetskih autoriteta da je u Srebrenici počinjen genocid. Za govornicom u Potočarima su se smjenjivale ličnosti koje predstavljaju globalnu politiku s jasnom porukom osude genocida i želje da se nikada i nikome ne ponovi. Onda je na scenu stupio Vučić sa svojom dramom u kojoj su učešće uzeli pripadnici MUP-a genocidne tvorevine, koji su po priznanju ministra Dragana Lukaća bez ičijeg znanja što se krši sa zakonom i u civilu bili ubačeni u Mamorijalnom centru među preživjele žrtve genocida i sav narod koji je došao da oda počast žrtvama i prisustvuje dženazi i ukopu 136 žrtava genocida. Što znači da je i napad mogao biti isceniran, samo da se skrene pažnja javnosti, i da se umjesto o genocidu priča o Vučiću koji je toliko dobar i fin “da ga na ljutu ranu treba privit”. Da Bošnjaci znaju prepoznat istinskog prijatelja i pokazat mu svu srdačnost i dobronamjernost našeg čovjeka uvjerio bi se Vučić da je umjesto njega u Potočare došao Čedomir Jovanović, Nataša Kandić, Sonja Biserko… Trebao je vidjeti s kojim poštovanjem se dočekuju istinske heroine istine članice udruženja “Žene u crnom”. Zato, što mu se desilo kriv je sam, mjesec dana koji prethodio obilježavanju dvadesete godišnjice genocida bio je vrlo mučan i buran posebno za preživjele žrtve, počelo se sa hapšenjem ratnog komadanta odbrane Srebrenice Nasera Orića protiv kojeg je Srbija raspisala potjernicu, ta neutralna Srbija raspisuje potjernicu za navodne zločine koji su se “dogodili” na teritoriji BiH, toliko o neutralnosti i tome da Srbija i Crna Gora nisu izvršile agresiju na BiH, onda je na scenu stupila Rezolicija o Srebrenici, koju je usvojio Evropski parlament i Kongres SAD, a vetom Rusije (blizankinje po zločinu Srbije) nije usvojena u Vijeću sugurnosti UN.
Vučić je danima negirao genocid, kopao po nezaraslim ranama žrtava, lobirao, protivio se Rezoluciji o Srebrenici i onda u stilu četničkog vojvode bez stida i karaktera došao da zada još jedan udarac žrtvama genocida. Za ovaj minoran incident koji se dogodio prvenstveno je kriv vojvoda Vučić i MUP genocidne tvorevine sa svojim ubačenim spavačima u memorijalni komplekst, što je protuzakoniti što bi morala uslijediti hitna smjena sa ministarskih pozicija. Također je kriv i Organizacioni odbor za komemoraciju žrtvama genocida koji je dozvolio da Vučić dođe unatoč tome što su bošnjački uglednici i preživjele žrtve genocida slali jasnu poruku da Vučića ne žele da vide među tabute i nišane svojih najmilijih u Srebrenici! Ali izgleda koliko god glasno govorili glas naroda neko nije želio čuti, pa sad slušajte glas Vučića koji vam se u lice smije i koji ponovo poentira na našoj naivnosti koja se graniči sa gluposti. Zvuči paradoksalno da su ambasadoru Rusije iz Organizacionog odbora poručili da nije poželjan u Potočarima zbog veta na Rezoluciju o Srebrenici kojeg je uložila njegova zemlja, a istovremeno Vučića koji je premijer zemlje koja je lobirala, kupovala i naredila veto primaju rašrenih ruku. Paradoksalno je i to da je danas u Potočarima bilo mjesta za Vučića čija je prošlost četnička, koji je prije 20 godina, baš u vremenu egzekucije bošnjačkih dječaka sa srbijanske skupštinske govornice poručio ako ubiju jednog Srbina ubit će 100 muslimana. Znači da je i on itekako znao o o sistematskom zločinu nad bošnjačkim civilima koji su s provodili srpsko-crnogorske junačine. Paradoksalno je i to da predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić traži izvinjenje bošnjačkih političara koji Vučića nisu pozvali, a ne traži izvinjenje Srbije za genocid nad Bošnjacima. I tako ponovo se žrtva izvinjava dželatu. Paradoksalno je i to što Vučić sa press konferencije poručuje Bakiru Izetbegoviću da će on u Srbiji biti dočekan sa narodnom nošnjom i pogačom, a ne kamenjam i cipelama. Naravno da Bakir Izetbegović i svaki bošnjački predstavnik treba biti dočekan u Srbiji sa svim počastima. Jer Bakir Izetbegović i njegov narod nisu vršili agresiju na Srbiju i Crnu Goru, niti su po Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sandžaku činili genocid, nego su od vajkada bili prijateljski i komšijski okrenuti prema svim narodima u okruženju.
Naravno Dodik, koji godinama širi međunacionlanu i međuvjersku mržnju, posebno negirajući genocid, sa njegovim ministrom MUP-a bili su na visini zadatka, pokušali su od incidenta koji najviše na njih miriše, naprave čitavu dramu. Ali nije im pošlo za rukom, uzalud im trud svirači, pa su išli toliko daleko da su zajedno sa Dačićem (Miloševićevim učenikom) ovom činu gađanja cipelom dali ime atentat. Smiješno…
Kako ga niko od bošnjačkih autoriteta nije vukao za rukav da dođe niti mu pisao pozivnice, tako Bošnjaci niti su odgovorni za njegov dolazak a još manje za njegov odlazak prije ukopa žrtava genocida. Onaj koji je došao da se suosjeća sa žrtvama genocida ostao je sa njihovim porodicama bar do kraja vjerskog obreda, odnosno klanjanja dženaze nakon čega slijedi ukop. Ali i prije toga, prilikom polaganja cvijeta pred spomenem obilježjem, kada je došao uz prisustvo Munire Subašić i njegove pratnje, nakon što je praktički bacio cvijet niti se poklonio žrtvama što je bio red i što je danima dizao medijsku halabuku, još uz sve to nije ni sačekao da Munira izuči dovu, molitvu, već su je gurnuli u stranu i prošišala banda gazeći po imenima na memorijalu… što je upravo nepoštovanje žrtva i njihovih porodica. Ovo je dodatni dokaz da je sve izrežirano u velikosrpskoj kuhinji, čega Bošnjaci još nisu dorasli. Sljedeće kako video snimci pokazuju da su ustvari njegovi sposobnjakovići iz pratnje razvalili po nosu. Narod bi rekao, što posijao to i požnjeo. Ili kako uvaženi reisu-l-ulema mr. Hesein ef. Kavazović reče na pitanje o dolasku Vučićadan samo na dan prije kolektivne dženaze: “Dolazak Vučića u Srebrenicu je isto što i njegov nedolazak, isto nam znači”. Što u slobodnom prijevodu znači, da nije dobrodošao, i da je za nas Bošnjake on nula, a nula je ništa, a kad je neko ništa onda je nebitan. Uvaženi reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović reakcijom na dženazi, koja je svakom riječi odgovarala trenutku i vremenu, pokazao šta znači biti duhovni vođa naroda kome se vjeruje i koji ima snagu autoriteta, svojim dostojanstvenim obraćanjem narodu za vrijeme trajanja incidenta: “Ne dozvolite da oni koji su uzrokovali našu bol uzmu naše dostojanstvo. To je obaveza prema našim šehidima, prema našoj vjeri. Molim vas, braćo i sestre, vrijeme je za namaz, u namazu je spas”, jasno je stavio do znanja da Bošnjaci snagu opstanka, dostojanstva, časti i merhameta crpe iz vjere islama, ali i da smo mi narod koji zna razlučiti prijatelja od dušmana….
Kad je Vučić ovako spreman na pružanje ruke najbolje mu je bilo da je ostao u Srbiji i zajedno sa sedam hiljada osoba kojima je zabranio okupljanje ispred zgrade Skupštine Srbije (što se prema tvrdnjama inicijatora ovog projekta nije desilo ni za vrijeme Miloševića) legao i odao počast žrtvama i pri tome bio zaštita istine od razularenih fašističkih hordi koje okuplja i doktriniše Vučićev dojučerašnji učitelj i uzor Vojislav Šešelj. Ima Vučić budala u Srbiji, da ih može izvoziti bili bi najbogatija zemlja u regiji da se uopće ne treba baviti “budalma po Bosni” kako je nazvao osobe koje su ga izviždale, a simptomatično je i to što je prije par dana spomenuo navijačke skupine iz Srbije (pri tome misleći na navijače N. Pazara) da bi mogli biti prijetnja njegovom dolasku u Srebrenicu, i baš danas se spomenu istih. Vučić il je vidovit, il` nešto mulja. Bit će da je ovo drugo. Kako kažu “sjedište mijenja gledište”, ali ne mijenja našu unutrašnjost. Isto kao što i “Vuk dlaku mijenja al` ćud nikada”….
Uglavnom bilo kako bilo, Svijet je unatoč vetu Rusije genocid u Srebrenici nazvao njegovim pravim imenom, to što Srbija neće da prihvati je njihov ne naš problem. Mi ćemo ko i do sada, a teško njima samima sa sobom…
Jer kako reče jedna od majki Srebrenice lakše je biti žrtva nego zločinac… Onaj kome je zlo učinjeno nada se nagradi za pretrpljenu bol, a onaj ko je učinio zlo nema se čemu nadati…
Na kraju, Organizacioni odbor kao organizator komemoracije ubuduće mora viditi računa ko može a ko ne uću i Memorijalni centar žrtava genocida.
