– Prije svega ja sam Bosanac. Otac može biti svako, muž pogotovo, slikar – to je već diskutabilno. Bosanac može biti onaj, kome kada čuje riječ Bosna svi damari u tijelu zaigraju, a toplina ga obuzme. Opiju ga svi ukusi i mirisi djetinjstva, a usta budu puna mahalske prašine. Puna Bosne – kaže Borić ponosni otac dva sina i suprug prelijepe Mostarke Ines i dodaje da je po zanimanju slikar koji “onako usput ide na dijalizu četiri puta sedmično”
Ističe da je odrastao u familiji akademika sa starijom sestrom Almom.
– Imao sam sretno djetinjstvo. Metalna kiša metaka koje je sa okolnih brda pljuštala po čarsiji ne samo da je zaustavila moje djetinjstvo, već je ostavila trag na sve oko sebe. Trag koji će ostaviti pečate i na generacije koje tek dolaze dolaze –priča Amir koji je u Švedsku kao izbjeglica doselio u vihoru rata 1994. godine.
Po dolasku u Švedsku sa porodicom se smjestio u grad Eskilstuna. Tih dana je živio za vijesti iz Bosne, bilo kakve informacije.
– Moj otac je umro u junu 1995. godine od infarkta. Prestalo srce da kuca od tuge za Bosnom i tada je počeo za mene najteži period života – kaže Borić koji je u Eskilstuni završio gimnaziju/likovni smjer.
Borić je 1998. godine prvi put nakon rata posjetio Bosnu. U autobusu je tom prilikom upoznao Ines, djevojku rodom iz Mostara s kojom se kasnije vjenčao i danas imaju dva sina – Denisa koji ima sedam godina i devetogodišnjeg Benjamina.
– Poslije ljeta provedenog u Bosni Ines i ja zajedno selimo u Stockholm gdje oboje upisujemo fakultete. Ja krećem na Konstfack, fakultet umjetnosti i dizajna. Tu provodim narednih 5 godina. Dobijam stipendiju kao student generacije. Na zadnjoj godini počinjem da pišem knjigu. Tematika knjige je bila rat u Bosni, sa naslovom ”Okovanih čizama ka lancima slobode”. Nažalost, knjigu nikad nisam objavio. Moj završni rad, opet tema Bosna. Umjetnost u ratu. Dobijam najbolju kritiku i od profesora i kritičara. Međutim, moj ozbiljni slikarski zivot počinje par godina poslije završetka školovanja – veli Borić čije je ime 2011. godine zauvijek zapisano u enciklopediji švedskih umjetnika pored imena ne samo švedskih nego svjetskih velikana umjetnosti Zorn, Gana, Klimta.
Naglašava da je slikarstvo dio njegove svakodnevnice te da se u njegovoj familiji stalno priča o tome.
– Djeca odrastaju među slikama i sami vole da “šaraju” bojama po platnu. Patriotizam je svakodnevno prisutan u mom životu. Prisutan je u mom slikarstvu, odgoju moje djece, svakodnevnici. Ja jesam patriota, ja volim moju zemlju i moj narod, ali to mi ne daje pravo da mrzim i ne poštujem nekog drugog. Voli svoje, poštuj tuđe. Upravo tako je doslo i do stvaranja slike ”Srebrenica” kojom želim odati počast žrtvama genocida u Srebrenici – kaže Borić.
Borić je sliku ”Srebrenica” odlučio pokloniti opštini Srebrenica i načelniku opštine Srebrenica koji će je uručiti Memorijalnom centru Potočari. Zanimljivo je da je slika igrom slučaja prešla cjelokupan put ”Marša mira”.
– Srebrenica se ne smije zaboraviti! Slika je moj mali doprinos i sjećanje na žrtve genocida. Istorija se mora pričati, pisati i učiti. Ne da bi generacije koje dolaze poslije nas mrzile i imale predrasude prema nekom, već da bi se naučili na greškama da se Srebrenica više nikome nikada ne dogodi – kaže za kraj Borić i poručuje da njegov ”život zavisi od mašine” jer četiri puta sedmično ide na dijalizu. Ali, dodaje, nikad se ne treba predati i treba čuvati ono što imaš ma koliko to bilo.
