Dan ranije sam bio u Srbiji, u napuštenoj ciglani u kojoj migranti iz brojnih država prave posljednji odmor prije nego se zapute do i preko mađarske granice. Znaju doći na ovu lokaciju jer se poruke prenose njihovim putem. Kampuju na malim proplancima, između grmova.
Ljekari iz dobrotvorne organizacije Ljekari bez granica posjećuju ih dva puta sedmično sa svojom pokretnom bolnicom. Mađarski svećenik iz srbijanskog grada Subotice donosi hljeb i vodu, koje doniraju njegovi sugrađani.
Dok mi snimamo priloge, policijski automobil dolazi, staje, okreće se i odlazi. Da nije bilo nas, ova grupa migranata mogla je ostati bez manje količine novca, biti maltretirana ili čak tučena, sve od policije. Migranti kažu kako se to često dešava.
Jedan muškarac se izdvaja, ali odbija biti snimljen. Kaže da je Sirijac. Toliko ne vjeruje medijima da odbija kazati kako se zove. Pristaje govoriti, ali bez ikakvog snimanja.
Plač u sjenama
“Šta možete uraditi za mene?”, pita. “Razgovarao sam s mnogo novinara i na kraju nas svi prikazuju kao sramotne ljude, da nas drugi trebaju sažaljevati.”
“Ja sam ponosan čovjek. U domovini imam vilu i četiri automobila. Možete li to vjerovati? Nisam vidio svoju porodicu dvije godine. Prebjegli su u Egipat. Pokušao sam doći do njih, ali ne mogu. Pokušat ću ponovo.”
Promucao sam izvinjenje. Šta drugo se tu može reći? Ponudio sam mu telefon – da ih pozove ako želi.
“Ne treba mi tvoj telefon”, kaže. “Imam i ja telefon. Imam i novca. Do sada sam dao 6.000 dolara [krijumčarima ljudima] na svome putu.”
U tom trenutku se slomio te odlazi da plače tiho, u sjenama.
Danas sam na mađarskoj strani granice. Ovdje se iz prve ruke upoznajem s vrstama predrasuda na koje migranti svakodnevno nailaze.
Gradonačelnik malog pograničnog grada dolazi sav važan i pun usputne provokacije.
“Većinom su muslimani”, objavljuje.
Potom govori o nasilnom sudaru kultura “s našom kršćanskom civilizacijom”.
“Oni ne znaju ništa o Evropskoj uniji. Oni misle da su naše ograde napravljene od kobasica [mađarski izraz], a da su novcem popločane ulice.”
“Zapravo, Mađarska je siromašnija nego što je Sirija bila prije izbijanja rata.”
Granična ograda
Gradonačelnik koristi novac lokalnog vijeća kako bi zaposlio malu grupu dobro naoružanih “rendžera”, koji pretražuju šume u potrazi za migrantima koji dolaze preko granice sa Srbijom.
Mađarska je nedavno objavila da će jednostrano ignorirati pravila EE-a prema kojima migranti trebaju aplicirati za azil u državi ulaska u EU. Prošle sedmice Vlada je objavila kako će podići ogradu od četiri metra duž 175 kilometara duge granice sa Srbijom.
“To radimo da bi se odbranili”, kazao je glasnogovornik novinarima.
Plakat Vladine kampanje prenosi poruku da migranti ili kradu poslove Mađarima, ili su teroristi. Ili, vjerovatno, oboje. Čini se kako se to sve prima.
Kada smo stigli, već je tu bio kontingent lokalnih medija pod državnom upravom, koji su nestrpljivo čekali da snime migrante kako bi ilustrirali večernje vijesti. Grupa muškaraca, žena i djece – većinom Sirijaca, šćućurila se pokraj ceste, uhapšeni su. Policajci se provlače kroz grupu. Jedan mladić, koji je pokušao pobjeći, ima plastične lisice na rukama.
Strah u dječjim očima
Mlada novinarka – koja je nedavno diplomirala – iznenađena je postojanjem tolikog međunarodnog interesa za mađarski “problem”. O migrantima nam govori kao da je riječ o štetočinama. Oni nose bolesti, ona objašnjava, i ostavljaju TOLIKO smeća i opušaka na ulicama.
Potom je ugledala strah u dječjim očima. Otac, kojem nekontrolirano potok suza pada niz lice, čvrsto grli šokiranu djevojčicu. Čovjek iz Kameruna plače zbog sestre i dvije sestrične, od kojih je razdvojen tokom bježanja.
Novinarka shvata da su oni dio ranijeg hapšenja kojem je svjedočila i koje je tada nije pogodilo. Ono što je sada pogađa je njena nemogućnost da komunicira s potresenim Kameruncem, da ga može smiriti ili ponuditi mu nadu.
Kada su ovu prljavu i u krpama odjevenu grupu odvuklu u policijskim kombijima, slomila se i novinarka. Kasnije odlazi i ona da promijeni svoj izvještaj u večernjim vijestima. Posljednja dešavanja su utjecala na nju, ali je malo vjerovatno da će utjecati na njen rad.
Državni kanal i ona će prenijeti vijest onako kako im je vlast naložila.
