Prema realnim procjenama na Gazimestanu se tada okupilo oko 500.000 osoba, dok su mediji u Srbiji pisali o skupu od čak tri miliona ljudi.
Miloševićev govor na ovom skupu označio je početak borbe Srbije za teritorijalno proširenje prema zapadu i stvaranje velike Srbije.
U do tada neviđenom šovinističkom duhu, Milošević je pozvao “na srpsku slogu za rješenje srpskog pitanja”.
“Šest vijekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti”, zaprijetio je Milošević.
On je tada prvi put rekao ono što će kasnije često ponavljati, da je Srbija stoljećima branila Evropu i da se i na Kosovu “nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u cjelini”.
“Tada je stvoren novi vožd svih Srba – Milošević. Same pripreme za obilježavanje 600. godišnjice Kosovske bitke bile su dugotrajne. Nosane su mošti cara Lazara diljem Srbije i Bosne, prebrojavane su kosti mrtvih… To je vrijeme usijane nacionalističke retorike. Ustvari, bila je to militarizacija, gdje se obračunavalo sa svim ideološkim i političkim protivnicima, onima koji su bili protiv Miloševića i, kako će pokazati, njegovog koncepta “velike Srbije”. Milošević je na Gazimestanu javno najavio mogućnost rata. Konstatirao je da su Srbi dobri u ratovanju i da će, ako treba, jesti travu, ali ostvariti svoj cilj da svi žive u jednoj državi. Ustvari, to je bio i zov na osvetu”, kazao je jedne prilike prisjećajući se tih dana ugledni profesor FPN u Sarajevu, rahmetli Nijaz Duraković.
Miloševićeve poruke sa Gazimestana bile su stalni motiv ubilačkih falangi pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića koji je u Srebrenici 11. jula 1995. godine izjavio je da je ”došlo vrijeme da se Turcima ponovo osvetimo na ovom prostoru”.
