Napuštena fabrika cigala u Subotici se vidi već izdaleka. Odavde do Mađarske ima samo nekoliko kilometara; naokolo je rasuto đubre; nema struje ni vodovoda – samo jedan bunar. Ovdje živi nekoliko desetina izbjeglica. I novinar Hadžmir, koji je došao iz Avganistana, želi da putuje dalje. „Želim u Njemačku“, kaže, ubijeđen da će u toj zemlji biti dobrodošao. Dodaje da mu je u Kabulu ugrožen život. Putevi izbjeglica su uobičajeni – preko Bugarske ili Turske i Grčke stižu do Makedonije i Srbije, a odatle gledaju da stignu do Mađarske.
Fizički bolovi i poniženja
Jednom nedjeljno, izbjeglice obilazi Fabiola Gasperini, Beograđanka sa italijanskim korijenima, koja radi za Ljekare bez granica. „U početku su izbjeglice bile skeptične“, kaže, „sada su se navikle na mene“. Većina tih ljudi dolazi iz područja na kojima se vode građanski ratovi, iz Sirije, Iraka i Avganistana. U zbjegu obolijevaju. „Tokom zime su ti ljudi najčešće imali promrzline ili gangrene“, kaže ova medicinska radnica, „ali i probleme sa organima za disanje, bronhitisom, upalama grla i gripom, a tu su i problemi sa varenjem, jer se hrana koju jedu stalno mijenja… od hodanja imaju bolove u zglobovima, leđima i kostima.“
Neki bolovi su prouzrokovani i policijskim zlostavljanjem. Jedan mladi Avganistanac kaže: „U Mađarskoj su nas tukli i vratili su nas u Srbiju. Srpska policija nam je uzela novac. Gdje god smo došli, bilo je problema“. Ovaj mladić dodaje da ima bolove po čitavom tijelu. S druge strane granice u selu Ašothalomu, Zoltan Sadinger patrolira šumom kao pripadnik samoproglašenih jedinica „narodne odbrane“. „Neki bježe, neki stoje na ivici puta“, kaže on, „ali šverceri ljudi ne dolaze ovamo; sa izbjeglicama se sastaju na obližnjem raskršću.”
“Skretanje pažnje sa drugih problema”
U Ašothalumu je predsjednik opštine ekstremnni desničar Laslo Toročkaj. On se žali da đubre koje izbjeglice ostavljaju za sobom, plastične kese, flaše, prazne kutije cigareta; kaže i da zbog izbjeglica u njegovo selo više ne dolaze turisti ni investitori. Ali, na ogradu koju ovdje želi da podigne premijer Viktor Orban gleda sa pomiješanim osjećanjima: „Gvozdena zavjesa me ne raduje mnogo, već i zbog toga što ću iz moje kuće morati da gledam u nju. Kao da sam u zatvoru! I pored toga, ograda nam je potrebna, jer ova vrsta migracije samo može da dovede do napetosti u društvu, pa čak i do terorizma.“
Samo ove godine, mađarske vlasti su izbrojale oko 50.000 doseljenika. Većina njih želi dalje, za Njemačku. Mađarska vlada je pokrenula kampanju plakatima na kojima se podgrijava neprijateljsko raspoloženje prema izbjeglicama. Gabor Đulaj iz mađarskog Helsinškog komiteta tvrdi da je gradnja ograde „sramota“ i da je besprimjerno to što jedna vlada u taj projekat ulaže pet miliona dolara svojih poreskih obveznika „u kampanju mržnje protiv imigranata“: „Tom kampanjom, vlada želi da povrati birače i popularnost. Migracija zapravo nije prava tema, već su to korupcija i siromaštvo – ali ova kampanja mržnje treba da nam skrene pažnju sa njih na nešto drugo…”
