Jedan dio Bošnjaka Kosova živi i radi i u državi Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji.
U zemljama Zapada u najvećem broju je riječ o dijaspori s početka 70-tih godina 20. vijeka, dok je njen veliki dio iz devedesetih godina minuloga vijeka, pa sve do danas.
Organiziranje
Bošnjaci Kosova u dijaspori su članovi mnogih udruženja Bošnjaka porijeklom sa Balkana i nekih udruženja koje vode Albanci sa Kosova.
Imaju tek nekoliko samostalnih udruženja u Švicarskoj i Njemačkoj i djelimično u Italiji. Klub “Schar” u Cirihu, Švicarska, je jedno od takvih koje je najstarije. Postoje također jos par manjih, zavičajnih klubova. Međutim, tek nekoliko njih imaju svoje sjedište (zakupljeni prostor).
Isto tako, u džematima, odnosno Islamskim centrima u dijaspori, bošnjačkim, kao i albanskim, a to su zapravo zakupljene prostorije koje su pretvorene u mesdžide, ili pak rijetko prave džamije – članovi su i Bošnjaci sa Kosova. I ovi centri su uglavnom registrirani kao udruženja. Dakle, Bošnjaci sa Kosova su članovi i organiziranih svebošnjačkih džemata, u kojima je nivo aktivnosti (ne samo vjerske) izraženiji nego u udruženjima, a razlog leži bač u tom zakupljenom prostoru koji im je na raspolaganju, ali i zbog njihove solidne organizacije i veze sa Islamskim zajednicama u matičnim državama. Treba također napomenuti da u prostorijama nekih udruženja paralelno postoje i vjerske aktivnosti.
Obrazovanje
Mlađi naraštaji Bošnjaka sa Kosova u dijaspori sve vise završavaju i srednje skole i fakultete, tako da se svake godine sve više mijenja profil poslova kojima se naša dijaspora bavi. Inače zapošljavanje nije veliki problem pripadnika naše dijaspore i oni vriejdno rade i žive u zemljama prijema.
Sto se tiče očuvanja izvornog identiteta svake nacionalne zajednice u emigraciji pa i bošnjačke, mnogo faktora utiču na ove procese. Poznato je da je jedan od najbitnijih faktora za tako nešto – dopunska nastava na bosanskom jeziku. Međutim, veoma mali broj djece Bošnjaka sa Kosova je obuhvaćen tom nastavom, što je slično – ali je za nijansu još slabije – kao i kod ostalih zajednica koje su porijeklom sa Kosova, ili pak kod bošnjačkih sunarodnika iz Bosne i Hercegovine.
U ovom kontekstu, važno je istaknuti da u dijaspori postoje organizirane (registrirane i licencirane) “Bosanske škole” koje se bave dopunskom nastavom jezika i kulture Bošnjaka. Ove škole, pored saradnje sa BiH, imaju i dobru saradnju i sa lokalnim vlastima u pojedinim zemljama poput Švicarske, Njemačke, itd.
Nažalost, ne postoji jedinstven sistem dopunske nastave na bosanskom jeziku- u smislu izrade plana i programa i udžbenika, kao i obuhvaćenosti djece svih Bošnjaka u emigraciji – za što najveću odgovornost snose nadležne institucije Države BiH, koje nemaju inicijative u ovom pravcu kao što je to slučaj kod nekih drugih nacionalnih zajednica u emigraciji, odnosno vlada država sa Balkana. Dobar primjer u posljednje vrijeme je objedinjavanje dopunske nastave za sve Albance bez obzira na zemlju porijekla, sto se intenzivno stimuliše i konkretno podržava preko institucinalizacije dopunske nastave na albanskom jeziku, na čemu zajedničkim snagama rade Vlade Kosova i Albanije.
Saradnja dijaspora – matica
U posljednje četiri godine uspostavljena je institucionalna saradnja i sa bošnjačkom dijasporom porijeklom sa Kosova preko Ministarstva dijaspore Vlade Republike Kosova, koje je formirano u 2011. godini. Iako je, naime, prije ministarstva postojala Agencija za dijasporu pri Ministarstvu kulture, nije bilo gotovo nijednog vida komunikacije i saradnje sa bošnjačkom zajednicom van Kosova.
Vezano za dopunsko obrazovanje, u Zakonu o dijaspori Republike Kosova inače stoji da će “dopunska nastava biti održavana u dijaspori na onim jezicima na kojima se održava i na Kosovu”. Znamo da je jedan od jezika u školskom sistemu Kosova – i bosanski.
Međutim, iako postoji (od prije desetak godina) dobar plan i program i 18 udžbenika za tri (3) nivoa dopunskog obrazovanja na albanskom jeziku u dijaspori, nije bilo i nema nečega sličnog na bosanskom jeziku. Inače, Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije je odgovorno za izradu i ovog (mogućeg) plana i programa kao i za i udžbenike na bosanskom jeziku.
Razlozi, ipak, ne leže samo na kosovskoj strani, iako je njena odgovornost najveća za ovaj nedostatak. Na primjer, inicijativu oko Plana i programa kao i udžbenika na albanskom jeziku pokrenula je i odradila veliki dio posla odradila sama albanska udruženja iz dijaspore sa Kosova, uz obezbjeđivanje i donacija, prije svih od Kantona Cirih u Švicarskoj, kako za honorare autora udžbenika tako i za štampanje istih, uz, naravno, punu saradnju i koordinaciju poteza sa Ministarstvom obrazovanja na Kosovu.
Radi popravke ovoga nepovoljnog stanja u dopunskom obrazovanju u na bosanskom jeziku, sa naše strane, pored stalnog pozivanja, pisanja i govora o značaju ove – inače dobrovoljne – nastave za mlade bošnjačke naraštaje, preduzeti su i konkretni koraci uz kontakte sa udruženjima DžKB i Schar u Cirih, koja imaju prostorije adekvatne za održavanje ove nastave.
Također, njima su isporučeni i školski udžbenici na bosanskom jeziku sa Kosova. Kontaktirano je i tražena pomoć od predstavnika Edukativnog fakulteta u Cirihu, itd. Između ostalog, pošto je krajem 2012. godine održana velika konferencija u Prištini o dopunskom obrazovanju u organizaciji Ministarstva dijaspore, uz učešće MONT-a sa Kosova i iz Albanije, kao i mnogih nastavnika Albanaca iz dijaspore, na njoj je uzeo učešće i predstavnik Bošnjaka, odnosno dopunske nastave na bosanskom jeziku iz dijaspore. U zaključcima te konferencije uvršten je i stav “…da se u izradi planova i programa za dopunsku nastavu, obavezuje MONT Republike Kosova da uradi (mogući) plan i program i za dopunsku nastavu na bosanskom jeziku i po njemu i udžbenike”.
Idealno bi bilo (zapravo realno !) da, pored ovog plana, bude urađen i po jedan udžbenik za svaki nivo (u međuvremenu su četiri nivoa) dopunskog obrazovanja na bosanskom jeziku u kojemu bi bila obuhvaćena kulturna i historijska specifičnost kosovskih Bošnjaka, kao i geografske odlike Republike Kosova. Dok bi svi ostali udžebnici bili isti kao i u “Bosanskoj školi” u dijaspori (čija je osnova u BiH), pogotovo oni vezani za bosanski jezik – pravopis i gramatiku.
Ovo je, naime, važno i za (sve)nacionalni bošnjački nivo, tim prije što je i praksa u zapadnim zemljama da ne postoje zasebno dopunsko obrazovanje za dijasporu po zemlji porijekla, već po maternjem jeziku i nacionalnosti emigracije. Također, “Bosanske škole” već postoje, a one prevashodno uče djecu emigracije ono što je najbitnije za očuvanje izvornog identiteta – bosanski jezik i kulturu.
Prema tome, u ovom pravcu je neophodan malo veći angažman svih, ali su ipak bošnjački – kao i svaki drugi – roditelji najodgovorniji u smislu da se oni dovoljno zainteresiraju i povedu svoju djecu u onim institucijama ili školama gdje je organizarana dopunska nastava na maternjim jezicima za djecu dijaspore.
Svakako, Bošnjaci Kosova ionako ne mogu otvarati zasebne škole (izuzetak je klub Schar u Cirihu, koji je opet u okviru “Bosanske škole” !) jer uglavnom nisu masovnije koncetrisani u jednom mjestu boravka, te su samim tim upućeni i na druge pripadnike bošnjačke nacionalne zajednice sa Balkana, prije svega na one iz BiH.
Ostali doprinosi u Ministarstvu dijaspore Republike Kosova
Sto se tiče ostalih doprinosa Ministarstva dijaspore Vlade Republike Kosova, za vrijeme našeg mandata, u minule četiri godine, isporučili smo i vrijednu lektiru na bosanskom jeziku u nekoliko destinacija i sjedišta (prostora) bošnjačkih udruženja, paralelno sa velikim brojem knjiga na albanskom jeziku poslatih u dijaspori. Urađen je i povrijemeno izlazi i list za djecu u dijaspori na bosanskom jeziku – MOST, koji izlazi paralelno – ali u manjem broju na nivou godine i u manjem tiražu – sa listom na albanskom jeziku URA.
Takođe su subvencionirane i neke kulturne, sportske i zabavne aktivnosti i za Bošnjake u dijaspori, kao i slične aktivnosti na Kosovu u okviru manifestacije “Dani dijaspore”, tokom ljetnjih mjeseci. Isto tako, unazad dvije godine održane su i uspješne eskurzije po Kosovu i sa djecom Bošnjaka iz dijaspore, iz svih regija sa Kosova u kojima živi naša populacija, itd.
U ovom pravcu, aktuelni sastav Ministarstva dijaspore bi obavezno trebao da nastavi ovu pozitivnu praksu i sa bošnjačkom dijasporom – sa svim ovim prethodnim ali i sa novim aktivnostima, paralelno sa onima za albansku emigraciju sa Kosova.
Registracija dijaspore – jako bitna, kako za bošnjačku, tako i za sve ostale zajednice sa Kosova
Ovdje treba zasebno izdvojiti povezivanje i saradnju bošnjačke dijaspore i sa nekim konzulatima i ambasadama Republike Kosova, gdje je jedan od najboljih primjera Konzulat (konzul) u Cirihu u Švicarskoj Konfederaciji. Svakako, Bošnjaci Kosova u dijaspori uzimaju redovno lična dokumenta u onim kosovskim konzulatima gdje je to moguće, što treba i dalje intenzivno stimulisati.
Treba također još intenzivnije poraditi i u Ministarstvu dijaspore i u udruženja Bošnjaka, te preko medija u zemlji i van nje, kao i sa strane aktivnih pojedinaca – svjesnih Bošnjaka u dijaspori, na daljnjem pozivanju naše dijaspore oko registaracije i bošnjačke populacije porijeklom sa Kosova (po bilo kom osnovu !) u aktuelnom popisu koji se jos sprovodi, kako u elektronskoj (preko interneta) tako i u fizičkoj formi (preko štampanih obrazaca) za sve pripadnike kosovske dijaspore. Inače, upisali smo i bosanski jezik kao izborni za registraciju na obrascima u elektronskoj formi, dok razumljivih obrazaca ima i na štampanim formularima.
Prošle godine, u mjesecu julu i avgustu, sproveden je relativno uspješni jednomjesečni angažman 12-tak popisivača angažiranih iz Ministarstva dijaspore za popis preko štampanih formulara pripadnika naše bošnjačke i druge dijaspore prisutnih na ljetnjem odmoru u našim mjestima. (Taj “urnek” uzet je u MD ove godine za realizaciju na cijelom Kosovu, iako, po dostupnim podacima iz ministarstva, u nedovoljnom broju angažiranih popisivača-saradnika na terenu !).
Ovdje treba napomenuti da svaki vid odbijanja registracije ide na štetu i bošnjačkoj populaciji na Kosovu i van njega, kao što odbijanje ide na štetu i svih drugih nacionalnih zajednica u dijaspori, računajući tu i većinsku albansku.
Još jednom treba podvući da su podaci – pogotovo oni lični – zakonom zaštićeni i da su dostupni samo onome koji ih je unio, dok su za državu svi ti podaci samo statistički brojevi i procenti !.
