„Jedan cijeli narod je živio u strahu. Ovisno o količini paranoje diktatora – paranoja mu je istodobno bila intoksikacija i inspiracija – direktive su pooštravane ili ublažavane. Nakon svakog otkrića neprijateljskih aktivnosti u partiji i upravi dolazilo je do njihovog pooštravanja. Pri tome su metode državne sigurnosti bile sve rafiniranije.
Rečenica Envera Hodže: „Uposlenici tajne službe su radnici partije, oni su politički radnici i ništa više“, postala je program političke policije. Nasljednik Envera Hodže, Ramiz Ali je dalje razvio ovaj sistem. U posljednjim godinama diktature tajna služba je brojala 110.000 službenika, poslušnih vojnika partije koji su služili sa najdubljim ubjeđenjima. Oni su birani po striktnim kriterijima, do tri generacije unatrag porodične istorije provjeravana je odanost sistemu.
Sa direktivama, poput one iz 1986. godine, kada je uvedena „tajna od posebnog značaja“, Ali je prevazišao čak i Hodžu. Radilo se o „smrtnoj listi“ albanskog Ministarstva unutarnjih poslova i tajne službe, i to o osobama koje „u slučaju rata trebaju biti prve eliminirane“. Cilj su naravno bili politički protivnici“, piše Neue Zuercher Zeitung.
Uništeni životi i snovi
„U godinama diktature albanska tajna služba je imala nevjerojatno veliki broj dosijea – koliko tačno, ne zna niko. Bili su to do danas tajni papiri koji su Albancima donijeli neizmjernu patnju. Prema navodima „Albanskog instituta za lustraciju komunističke prošlosti“ u Tirani u vrijeme diktature u zemlji je pogubljeno 6.027 Albanaca, pri čemu je broj onih koji su smaknuti bez sudskog postupka nepoznat. 34.135 osoba je završilo u zatvoru iz političkih razloga, 984 je preminulo u tamnicama u koje međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava tokom diktature nisu imale pristup. 59.009 Albanaca je bilo deportirano i internirano, 7.022 je preminulo u radnim logorima i zatvorima.
Brojni ljudi do danas ne znaju da li njihovi bliži ili dalji rođaci imaju grob ili ne. Iza ovih brojeva stoje rastrgani životi, uništeni snovi. Patnja ljudi i njihovih nasljednika pada teško i još uvijek unosi podjele u albansku javnost. Obje strane su međusobno suprotstavljene: Žrtve ne žele osvetu, one samo žele da se tadašnji počinitelji javno ispričaju i preuzmu odgovornost.
No oni ne pokazuju da su svjesni krivice jer smatraju da su samo izvršavali „naredbe“…Sada bi konačno jedan zakon trebao unijeti svjetlo u zle tajne poslove bivše tajne službe. U okviru prava na slobodni pristup informacijama, te shodno tome dokumentima bivše tajne službe Socijalističke narodne republike Albanije trebalo bi biti regulirano otvaranje tajnih akata“, piše NZZ.
List navodi da postoje brojna otvorena pitanja kada je riječ o ovom zakonu i bivšem vremenu kojima bi se trebalo pozabaviti albansko društvo. „Ipak reakcije na usvajanje ovog zakona su bile od suzdržanih do letargičnih. Čini se da nije mnogo onih koji su zabrinuti zbog lavine istina koje bi mogle izaći na vidjelo. Ili se možda ipak naslućuje da na osnovu materijala, koji je preostao, do jedne takve lavine uopće ne bi moglo doći.
Akti, ili bolje rečeno manjkavi akti su teško naslijeđe Albanije. Albansko društvo se još nikada ni na koji način nije otvorilo prema lustraciji tamnog poglavlja u svojoj istoriji jer se mladi još nikada nisu odvažili da suštinski dovedu u pitanje svijet svojih očeva i djedova. Predstojeće otvaranje akata trebalo bi obnoviti historijsko sjećanje Albanaca.
Pouka iz diktature bi morala biti da se krhka demokratija treba štititi i cijeniti. Ipak na otvaranje akata nakon 25 godina ne treba gledati previše optimistično. Albansko historijsko sjećanje je uvijek bilo nepotpuno i podijeljeno i to će ostati tako”, ocjenjuje NZZ.
