Albanija je od 1992. godine bila potpuno i politički i ekonomski nastrojena Zapadu, a posebno Sjedinjenim Američkim Državama.
I pored toga, Sali Berisha, predsjednik Albanije u to vrijeme je svoju politiku “okrenuo” islamskom svijetu i islamskim organizacijama.
Polako su delegacije albanskih zvaničnika išle u zvanične posjete islamskim zemljama kao što su Egipat, Libija, Kuvajt i Iran u potrazi za finansijskom podrškom.
U decembru 1992. godine Sali Berisha je otputovao za Saudijsku Arabiju te je iznenada donio vijest da se Albanija pridružila OIC-u konferenciji islamskih zemalja.
Albanija je godinu dana prije toga postala pripravni član sa ciljem da privuče finansijsku pomoć. Večina Albanaca je ovu vijest dočekala na nož jer su smatrali da je Albanija naklonjena i da je dio Zapada.
Albanija je u to vrijeme živjela od strane pomoći uglavnom katoličkih zemalja te je parlament ove zemlje odbio ratifikovati sporazum o ulasku Albanije u OIC, tako da je odluka Salija Berishe podjelila Albansku javnost na Istok i na Zapad.
Političke snage u Albaniji su u to vrijeme bile na strani Zapada a jedini uslov finansijske pomoći sa Bliskog Istoka je bio da Albanija postane članica Konferencije Islamskih Zemalja.
Predsjednik Berisha je u to vrijeme ubjeđivao javnost da to neće pokvariti odnose sa Zapadom, te je pozvao u goste papu Gjona Pala II kao i generalnog sekretara NATO-a Manfreda Wernera.
Tako je Albanija postala prva komunistička zemlja koja je zatražila članstvo u NATO Savezu.
Još jedan razlog zašto je Albanija postala dio Konferencije Islamskih Zemalja je bio i rat u Bosni i Hercegovini, borba muslimana protiv Srba.
Prema navodima Demokratske Partije i zvaničnika albanske Vlade Berisha je ponudio Albaniju kao put za pomoć Bošnjacima, muslimanima u vidi transporta oružja i prelazak stranih boraca uprkos embargu Ujedinjenih Nacija o zabrani uvoza oružja u Jugoslaviji. Odluka o embargu je bila na snazi od septembra 1991. godine.
Berisha je ponudio Albaniju sa znanjem Sjedinjenih Američkih Država koje su tražile način na koji bi pomogli Bošnjacima u ratu.
Prema navodima medija ali i prema zvaničnim dokumentima Sjedinjenih Američkih Država, sastanak Konferencije Islamskih Zemalja u Džedahu je organiziran da bi se baš raspravljalo o ratu u Bosni i Hercegovini.
Na ovom sastanku su bili prisutni predsjednik BiH u to vrijeme Alija Izetbegović kao i pregovarači ispred međunarodne zajednice, Cyrus Owen i David Owen.
Ono što je bilo značajno na ovoj konferenciji jeste to da je svaki predstavnik na konferenciji posredstvom američkog konzula naglašavao istu stvar: Bosni se treba dozvoliti uvoz oružja jer bi joj to bila pomoć u njenoj odbrani.
Na tom sastanku OIC-a je bio prisutan i predsjednik Vlade Kosova u egzilu Bujar Bukoshi.
Predsjednik Alija Izetbegović je na tom sastanku imao desetominutni govor u kojem je naglasio da su Bosni svezane ruke uvedenim embargom jer se ne može braniti. Kako još stoji u zvaničnim američkim dokumentima Berisha je na tom sastanku imao govor koji je okaraktetrisan kao anti-srpski jer je govorio o gnusnim zločinima Srba na prostorima Jugoslavije.
Na kraju konferencije je donijeta odluka da se uputi poziv Vijeću Sigurnosti UN-u da se Bosni skloni embargo na uvoz oružja.
OIC je zatražio od svih svojih članica da se povežu što više sa Bosnom da bi joj pomogli u samoodbrani i očuvanju Bošnjaka, muslimana u toj zemlji.
Nakon ovih scena, Albanija je postala tranzit zemlja za oružje koje je slato u Bosni i Hercegovini. Tadašnji predsjednik Albanije je ovo otkrio u izjavi koju je dao italijanskom listu “Corriere della Sera” i naglasio da je Albanija takože pomogla Bosni tako što je dala svoju municiju.
Veliki broj boraca je takođe preko Albanije došao do Bosne i Hercegovine.
Ovo je izdvojeni dio iz knjige “Moderna Albanija: Od diktature do demokratije u Evropi”, iz djela koje govori o islamskim militantima u Albaniji kao i o načinu borbe SAD-a protiv terorizma. Knjiga “Moderna Albanija” Freda Abrahamsa opisuje pad komunizma i prijelaz na demokratiju. Knjiga je bazirana na stotinama intervjua, zvaničnih dokumenata Vlade SAD-a , ujedno je i biografija 20 godina rada njenog autora na Balkanu.
