Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu.
Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima…
Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici “Koševo” u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.
– Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama – prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv.
Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.
– Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.
Svezani, pa živi zapaljeni
U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na “rad”, oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.
– Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće… Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.
– Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.
Hrvati ga zarobili na razmjeni
U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.
– Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: “Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio”. Onaj Srbin se nekako i povuče…
Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu… Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. “Razlog” – nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.
