Prošlonedjeljni Sajam turizma, starih zanata i njihovih proizvoda kao i izložba tradicionalnih nošnji svih onih zajednica koje žive u multietničkom gradu kakav je Prizren, posjetio je veliki broj gostiju iz mnogih gradova Kosova, a bilo je i turista iz država u regionu kao i onih iz republike Turske. Svi su oni ( po nekim procjenama bilo ih je oko 10 000) bili prezadovoljni, prije svega, gostoprimstvom i ljubaznošću naših sugrađana kao i turističkom ponudom našeg grada za predstojeću turističku sezonu, a kao šlag na tortu gosti i turisti Sajma bili su prezadovoljni izložbama starih zanatlija kao i narodnih nošnji svih onih zajednica, kako rekosmo, koji žive u Prizrenu poput albanske, turske, bošnjačke, RAE-zajednice i druge. No, posjetiocima našeg starog grada, pored mnogobrojnih kulturno-historijskih spomenika, ostala su u lijepom sjećanju i mnoga tradicionalna jela, pića i slatkiši po kojima je grad i poznatiji i popularniji.
No, krenimo redom. Svaki gost ili turista će ujutru čim ustane otići do neke čajdžinice kojih ima “mali milion” u gradu, no najpopularnije su one u starom dijelu grada, popularnom Šadrvanu, te popiti ili tursku kahvu ili pak poznati ruski čaj. Kada govorimo o turskoj kahvi ona je za svakog Prizrenca najpoželjnije piće, dakako misli se na one starije naše sugrađane, te je ta kafa tradicija koja je odoljela vremenu. Turska kahva je, ili njena dva-tri gutljaja, prešla u jedno prosto piće koje budi osjećanja, smiruje glavu, ujedinjuje voljene ljude, pomaže u izražavanju mnogih novih ideja i slično. Jednom rečju – turska kahva poklanja jedno prijatno stanje koje traje vjekovima.
No, kad već pomenusmo one naše starije sugrađane ali i njihove goste ili turiste koji vole ujutru popiti tursku kahvu red je da se odužimo i onim mlađima, tj onima koji vole popiti popularni makijato, piće koje je u ove krajeve došlo kao novi proizvod, a koji vole mladi Prizrenci. Dakle, makijato se koristi kao povod da se mladi sretnu negdje u gradu i nema onog starinskog “ajmo na piće” već savremenog “ajdemo sa društvom na makijato”, tako da grad živi ukorak sa vremenom, tj. i za staro i za mlado ima nešto što se voli.
Ako nastavimo priču o omiljenim prizrenskim napicima ili piću, kako ko voli, a ne reći ništa o famoznom ruskom čaju za sve nas bi bio veliki minus. Veoma veliki broj prizrenskih porodica u kućnoj upotrebi koristi ruski čaj te se on pije u svakoj prilici. U samom toku pića, tj u ispijanju čaja on pruža toplotu, bliskost i familijarizam tako da je od pradavnih vremena iliti od predaka ostao naziv “ruski” čaj, iako se zna da je porijeklo ovog pića iz daleke Indije. Preteženo se, osim u prizrenskim porodicama, ovo piće toči u mnogobrojnim čajdžinicama, a neki restorani ili hoteli ga nude kao specijalno piće od kuće jer je izuzetno lekovit, a pije se najčešće usred ljeta jer je tada njegovo dejstvo i najjaktivnije.
Nakon ruskog čaja po poznatim i popularnim prizrenskim poslastičarnicama možete popiti par poznatih pića za osvježenje a to su neizbježna boza ali i salep jer neko voli i to piće. Boza je vrlo zdravo i osvježavajuće magično piće koja svakog čovjeka privlači neobičnim, kiselkastim ukusom, a koja se ne koristi samo ljeti već i zimi zbog svoje hranljive vrijednosti.
Najuspješniji u pravljenju i proizvodnji boze odvajkada su poslastičari iz Gore, tj Gorani koju bozu proizvode iz kukuruznog brašna na sebi svojstven način te je to piće, kako rekosmo, neizbježno u mnogim poslastičarnicama ili ugostiteljskim objektima širom svijeta, a ne samo kod nas. Što se tiče salepa radi se o piću koji se, pretežno, servira u zimskim mjesecima te postoji prah koji se dobija od mljevenja suvih korijena biljke – orchis maskula. Taj prah se sipa u vrelu vodu, dodaje se šećer i mirisi pomorandže ili ruže te se tako pije i popularno je, kako smo istakli, u zimskim uslovima.
Što se tiče tradicionalnih jela ovog regiona Kosova nabrojaćemo neke koje zauzimaju značajno mjesto u privatnoj upotrebi u prizrenskim porodicama kao i za trgovačku upotrebu, odnosno kao zaštitni znak Prizrena, uz pića i slatkiše, te su vrlo tražene od strane gostiju ili turista, a to su, prije svega: razne vrste pita, pogače, više vrsta hljeba, toplije ili bureka pa onda je tu i punjeni patlidžan, jagnjetina u tavi, čuvena “prizrenska” tava, ćevapi, pljeskavice i slično. No, jedno od najpopularnijih tradicionalnih domaćih jela, svakako je čuvena flija koja se posebno priprema u prirodi. Radi se, dakle, o jelu koji svaki posjetioc, gost ili turista u bilo kom restoranu ili hotelu može posmatrati proceduru pripreme i pečenja flije.
Obično, zbog ljepote tradicije i običaja, kuhari u pomenutim ugostiteljskim objektima imaju običaj da nose tradicionalnu, domaću nošnju. Inače, ovo staro i tradicionalno domaće jelo priprema se, kako smo, istakli porodično i u prirodi, tj na otvorenoj vatri sagorevajućeg drveta. Pomiješa se bijelo brašno sa posoljenom vodom, a tepsija se tom prilikom namaže uljem ili puterom. Tada se postavlja prvi sloj pomiješanog brašna i vode te se, takođe, iznad njih postavlja vrući sač i tako nekoliko puta se ponavlja isti redosled gdje se namažu sa puterom nekoliko parčadi flije koja se mijesi u okruglom obliku i koja je imitacija sunčevih zraka tako da se flija jede uglavnom rukama što daje još veću draž jelu ali i samim korisnicima, odnosno gostima i svima onima koji jedu tu vrstu hrane.
Nakon poznatih i starih, tj tradicionalnih jela za kraj svakog ručka ili večere slijede slatkiši poput tulumbe, kadaifa, šećer-pare ili ravanije no najpopularnije su, svakako, “prizrenske” baklave koji je u Prizrenu najomiljeniji slatkiš još iz perioda Osmanlijske Turske. Ovaj slatkiš prisvojile su mnoge svjetske države kao svoj, poput pomenutih Turaka-Osmanlija, Grka ili Arapa, te se servisiranje ovog slatkiša u prizrenskim kućama ali i mnogim ugostiteljskim objektima praktikuje, pretežno, praznicima poput Bajramskih Blagdana, Nove godine ili pak nekih drugih državnih praznika.
Dakle, Prizren svakog gosta ili turistu dočekuje raširenih ruku, ali i sa pomenutim poznatim starim jelima, pićima ili slatkišima. A doći u stari grad Prizren i ne probati bar nešto od navedenog to ne bi bilo – to.
Vinetu Ganić
