Drug Tito mora da mrzi mjesec maj. Već tri i pol decenije, iz godine u godinu, svakog petog mjeseca, on, Josip Broz Tito, ne može ni mrtav imati mira. U početku mu je bilo drago: godinu, dvije, pet, od svibnja do maja, silan je svijet pokazivao da ga nije zaboravio i da zna cijeniti ono što mu je ostavio u naslijeđe.
Dobro, malo ga je nerviralo to što su se pravili tužnim i oni što bi, samo da su imali mrvu hrabrosti, kada krenu one sirene u tri i pet, pojačali muziku s gramofona, da se vidi i čuje kome Tito nije bio ni najveći sin ni najdraži gost. No, nakon trideset i pet punih godina, na živce mu, drugu Titu, idu jednako svi. Kako oni što se, lijepo obučeni i s buketom cvijeća zapute do prvog spomenika Maršalu, e tako i oni što jedva čekaju maj da kažu kako ga nikada nisu voljeli i zašto.
Stoji, je li, drug Tito na nebeskom vidikovcu, nalakćen na ogradu, puši i gleda i posljednji koji mu treba da ga još i zajebava je, normalno, Bog.
„Opet?“, kaže Bog, cereći se i naslanjajući se na ogradu.
„Opet…“, odgovori i otpuhne dim Tito.
„I nije im dosadilo?“, nastavlja Bog.
„Ma kakvi… da su trideset i pet godina, samo u maju, po knjigu pročitali, svaki bi do sada doktorirao“, kaže Tito.
„Izvini druže“, nastavlja Bog, „Al’ ti si baš s idiotima imao posla“.
„Joj, jarane, nemoj mi samo ti ništa govorit. Ti si ih, kažu, stvorio, a kako si ih sklep’o, dobro ikako rade!“
„Pusti budale. Da sam se ja im’o živaca bavit njima, još ne bi s drveta sišli. Nego, šta kažu ove godine?“
„Isto k’o i svake“.
„Tita mi, dobro si ti normalan“, kaže Bog i uzdahne.
„Boga mi, jesam“, doda Tito i duboko povuče dim cigarete.
Josip Broz Tito, mrtvi je dokaz postojanja života poslije smrti. U ponedjeljak, četvrtog maja, navršilo se, da ponovimo, punih trideset i pet godina, halo trideset i pet!, otkako je preminuo doživotni predsjednik SFRJ, a kao da je umro prije petnaest dana. Hajde dobro, neka bude četrdeset.
Opet su se, dakle, neki ljudi lijepo obukli, svratili do cvjećare, pa pravo u Kuću cvijeća, kome nije daleko, ili do prvog većeg spomenika, rada nekog od velikih južnoslavenskih kipara, tamo položili vijenac, stali mirno, minutu odšutjeli, duboko uzdahnuli i sve do kuće sami sa sobom razgovarali o tome kako su i koliko bolje živjeli prije trideset, četrdeset godina.
I neki su se drugi ljudi lijepo obukli – dobro nisu svi, fejsbuklije i forumdžije su ostali u sportskoj opremi za razvlačenje po kući na duže staze – pa se uhvatili tastatura i mikrofona, što televizijskih, što onih konferencijskih, da objasne kako pod kapom nebeskom većeg zločinca od Josipa Broza nije bilo i da je sve što ga od Hitlera i Staljina razlikuje to što nije imao brkove, a jeste Jovanku, Žarka i Mišu.
Govoriti prvima o Golom otoku, Sarajevskom procesu, verbalnom deliktu, cenzuri, ograničavanju slobode kretanja političkim neistomišljenicima, smrtnoj kazni, etničkom čišćenju i masovnim likvidacijama, Leki Rankoviću, milicijskom teroru nad Albancima Kosova ili lažiranju povijesnih činjenica u ime raspodjele krivice za zločine u Drugog svjetskom ratu i zasluga za pobjedu u njemu, jednako je, ali potpuno, kao drugima pričati o općoj emancipaciji, industrijalizaciji, rapidnom povećanju kvalitete života, socijalno izuzetno osjetljivoj državi, besplatnom, izuzetno kvalitetnom i dostupnom zdravstvu, istom takvom školstvu, društvenim stanovima, nepostojanju kreditnog ropstva, radničkim pravima, svijesti o važnosti ulaganja u kulturu, sport, osjećaju građanske sigurnosti i državi koja je, ipak, obnašala svoju osnovnu ulogu – brinula se za svoje stanovnike i štitila ih, naravno ukoliko nisu bili za Goli ili barem Centralni zatvor.
Za neizlječive titoiste, sve je loše bilo opravdano, a ako nekim čudom nije, za to drug Tito svakako nije stigao čuti, jer je, ali svaki puta, baš u tim nekim važnim momentima hitno morao u Indiju brodom. Za njihove protivnike, Tito je greškom dobio Drugi svjetski rat – u kojem su nekadašnji jugoslavenski narodi, oni u NOB-u, za promjenu bili subjekt, a ne objekt vlastite historije – no bolje da nije: manja bi, ispada, šteta bila da su umjesto partizana, na pravoj strani povijesti nekako završili Ante Pavelić i svi četnički kvislinzi, od Ljotića do Đurišića, od Mihailovića do Nedića.
Trideset i pet punih godina nije dovoljno da se o Titu govori kako bi se inače trebalo govoriti. Ne sve najbolje samo zato što je mrtav, ni sve najgore jer se, eto, sada smije, već onako kako se o markantnim, važnim, historijskim ličnostima inače govori: jezikom činjenica u kojem se ne miješaju babe i šarafi, društveni stanovi i politički procesi, složeni hirurški zahvati na VMA, izvedeni na pacijentima iz pasivnih krajeva, stradalim u sudaru voza sa zaprežnim kolima i komitetsko poništavanje samoupravljačkih, dakle i u osnovi demokratskih odluka, kontrola medija i mogućnost dostojanstvenog života od poštenog rada u fabrici čarapa osam sati svakog radnog dana i tako dvadeset dva puta u mjesecu. Jednostavno, kao što svaki tekst, od svetog do novinskog, ima svoj kontekst, tako i svaka historijska činjenica ima svoj okvir koji niti je opravdavajući, niti osuđujući, već – objašnjavajući.
Bez racionalnog odnosa prema Josipu Brozu, nema ni istog takvog odnosa prema njegovom političkom projektu i životnom djelu: Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, jedinoj od svih jugoslavija koja je više funkcionirala nego što je izazivala osjećaj nelagode kod vlastitih stanovnika. Sve one prije, bile su, u najkraćem, gore, daleko gore na svaki način.
SFRJ je, što svjedoče njene nekadašnje republike i jedna autonomna pokrajina danas, bila državni i društveni vrhunac jugoslavenskih naroda i narodnosti. No, ta činjenica ne govori toliko dobro o njoj, o Jugoslaviji ili o Titu bez kojeg je ne bi bilo, već upravo o narodima koji su najviše postigli u periodu u kojem se, uglavnom i u većini, ništa nisu pitali. Šta bi bilo da jesu, možemo samo nagađati. Tražiti precizan odgovor u proteklih četvrt stoljeća višestranačja nema potrebe: govoriti o onome što je bilo ili je moglo biti u jednom vremenu, ima smisla samo u kontekstu tog vremena. Sve drugo je uzaludna potrošnja riječi i navijački, emocionalni, dakle iracionalni odnos prema jednoj društvenoj nauci.
