Kada je Vuk Drašković 1990. godine u blizini Novog Pazara uzviknuo „Svaki onaj ko u ruku ovom raškom zemljom stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak ili bilo čiji drugi barjak sem srpskog, ostat će i bez ruke i bez barjaka“, malo je ko u Sandžaku vjerovao da će doći dan kada će taj isti Drašković javno ustati protiv opsade Sarajeva i agresije na BiH.
Njegov primjer slijedili su mnogi srpski političari. Preko Zorana Đinđića, koji je na Palama znao s Karadžićem okretati vola na ražnju, do Aleksandra Vučića, koji je od one poznate „Ubijte jednog Srbina – mi ćemo 100 muslimana“ ovih dana zaintrigirao javnost porukama o srpsko-bošnjačkom dijalogu koje je izrekao u Sandžaku, tačnije, u Novom Pazaru, prilikom polaganja kamen-temeljaca za izgradnju Dijagnostičkog centra, osnovne škole i dječijeg vrtića. Vrijednost je ovih triju objekata sedam miliona eura i trebalo bi da budu završeni do kraja ove godine. Sredstva su obezbijedili donatori iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
„Srbi i Bošnjaci u ovom gradu vjekovima žive zajedno i tako će biti i ubuduće, jer mržnja nigdje ne vodi. Spreman sam razgovarati sa svim Bošnjacima, s onima u Sarajevu i u Pazaru, otvoriti pravi dijalog, da ne bude sukoba i da gradimo zajedničke domove, kao i da razmišljamo o zajedničkoj budućnosti“, rekao je Vučić i dodao: „Meni nije teško govoriti i o sopstvenim greškama, nikada mi ih nije teško priznati. Neću dijeliti ljude na narod kojem ja pripadam, a to je srpski, i na Bošnjake. Mi živimo jedni s drugima i morat ćemo živjeti još stotinama godina zajedno. Ko god misli da pravoslavci i muslimani mogu živjeti odvojeno ili da nekih nema, a da drugih ima više, taj grdno griješi, taj ne razumije koliko griješi i ne razumije kakvu štetu pravi svom narodu. I ovo vam govorim potpuno iskreno. (…) Više ćete dobiti od države Srbije u naredne dvije godine nego što ste dobili u prethodnih 30 godina”, bile su ohrabrujuće poruke koje su Sandžaklije čule od srbijanskog premijera.
Titula počasnog građanina izazvala polemičke tonove
Ipak, sve ove poruke ostale su u sjenci odluke novopazarske skupštine da premijera Srbije proglase počasnim građaninom Novog Pazara i simbolično mu dodijele ključeve grada Novog Pazara. Ova je odluka pokrenula lavinu uglavnom negativnih komentara i reakcija. Direktorica Kulturnog centra Damad Zibija Šarenkapić u izjavi za medije rekla je da se kao građanka Novog Pazara osjeća iznevjereno, rastuženo i duboko poniženo. Ona smatra da se takvom odlukom građani Novog Pazara primoravaju na potpuni zaborav i brisanje sjećanja, a nezadovoljna je i zašto prije njenog donošenja nije održana javna rasprava i zašto nisu konsultirani građani.
“Svi koji su glasali za to trebaju objasniti građanima zašto su ih stavili u ovako neprijatnu situaciju. Jasno mi je da je sedam miliona eura veliki novac, ali taj novac ne dolazi od Vlade Srbije već iz Emirata, a mi smo titulu počasnog građanina dali Vučiću, koji je samo dopustio da taj novac dođe u Novi Pazar”, izjavila je Šarenkapić.
Programski koordinator NVO Urban in Sead Biberović mišljenja je da političari u Srbiji žele da svi građani dobiju kolektivnu amneziju i zaborave šta su oni radili u prošlosti.
“Vučić želi da zaboravimo da je Skupštinu Srbije proglašavao sigurnom kućom za Ratka Mladića, kojem se sudi zbog genocida nad Bošnjacima, ili da zaboravimo njegove izjave o Velikoj Srbiji. Svi građani Srbije, a pogotovo Bošnjaci, ne mogu i ne žele zaboraviti šta je Vučić govorio i radio”, rekao je Biberović.
Odbornička grupa SDA Sandžaka u Novom Pazaru usprotivila se oštro donesenoj odluci kojom se Aleksandar Vučić proglašava za počasnog građanina Novog Pazara, a koju je donijela skupštinska većina okupljena oko SDP-a Rasima Ljajića uz podršku Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka bliske Muameru Zukorliću.
„Pitamo se čemu ovako ponižavajuće dodvoravanje većine koju predvodi SDP Rasima Ljajića i BDZS-a premijeru Vučiću, i čime je premijer zaslužio ili treba zaslužiti ovo veliko priznanje Grada Novog Pazara? Odbornička grupa SDA Sandžaka nastavit će u Novom Pazaru dostojanstveno i čistog obraza štititi interese Bošnjaka i svih časnih građana Novog Pazara“, stoji u saopćenju ove odborničke grupe.
Nepotrebno dizanje tenzija među Bošnjacima
Da li su poruke koje dolaze zadnjih mjeseci od srbijanskog premijera iskrene ili ne, vrijeme će pokazati. Ipak, poruke o srpsko-bošnjačkom dijalogu trebale bi se uzeti ozbiljno. U tom smjeru treba gledati i najavu mogućeg dolaska Aleksandra Vučića na obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici. One su u toliko značajnije ako se u obzir uzme zaoštravanje retorike koja dolazi od strane Dodika i vladajuće garniture iz entiteta RS.
To može ukazivati da postoji različit pristup zvaničnog Beograda i Banja Luke pitanjima budućnosti BiH i regiona. Bošnjaci svakako trebaju ići u smjeru dijaloga i na pruženu ruku odgovoriti pozitivno. Međutim, odluke poput ove o počasnom građaninu čine se preuranjenim i nepotrebnim, a neki smatraju i potpuno pogrešnim, jer se težište s nužnosti dogovora i dijaloga bacaju na potpuno drugu stranu i nepotrebno dižu tenzije unutar bošnjačkog društveno-političkog prostora.
Ono što je Bošnjacima najmanje potrebno u ovom trenutku jeste da na signale iz Beograda ostanu nijemi i zabavljeni međusobnim sukobima i optuživanjima. Vučićevo neprisustvovanje svečanosti dodjele titule ukazuje na nerelevantnost tog priznanja, a zbog negativnih implikacija koje je izazvalo otkriva nam se kao čin jeftinog politikanstva i dodvoravanja srbijanskom premijeru. Umjesto da se naglasak stavi na probleme koji opterećuju srpsko bošnjački odnos, pojedini sandžački političari i vjerske vođe pomislili su da je ključ rješenja dati ključeve sandžačke prijestolnice u ruke Vučića. Ovo je samo pokazalo kratkovidost „pazarske“ politike, koja više nije ni dorasla voditi politiku u sopstvenom gradu, a kamoli onu na širem regionalnom i nacionalnom nivou, na koju polaže monopol protekle dvije i po decenije.
Nema relevantne sandžačke stranke i lidera koja u nekom periodu nije bila bliska s Beogradom. U tom je periodu očito izgrađen podanički mentalitet kojeg karakterizira da se rade stvari koje se ne traže od sandžačkih političara samo da bi se dokazala lojalnost zvaničnom Beogradu. Takva je, po svemu sudeći, i odluka o počasnom građaninu.
Piše: Almir MEHONIĆ
