Za 2.500 godina postojanja Ulcinj je oblikovalo devet velikih civilizacija i uvijek je bio primjer skladnog života ljudi različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, pa i rasa – tako je i danas, reći će mnogi Ulcinjani.
Ponosni su na svoju povijest, znamenite ljude i događaje, pričat će o čuvenim ulcinjskim gusarima i svojim sugrađanima crne puti, ali i konstatirati da su uvijek bili mjesto susreta Istoka i Zapada na Mediteranu. Neće zaboraviti ni svoje stare masline, među kojima najdugovječnija ima 1.892 godine.
Iz nedavne prošlosti spomenut će slavne dane turizma, ali i veliko srce koje su otvorili, prihvaćajući kosovske izbjeglice u posljednjem ratu 20. stoljeća.
I onda, kad počnu pričati o privatizaciji koja im je srušila hotele, solanu otjerala u stečaj, uništila gospodarstvo i mlade potjerala u svijet, kao da nestane ulcinjske čarolije. Ostane podatak da je to crnogorski grad u kojem Albanci čine tri četvrtine stanovništva, ali i činjenica da su najsiromašnija primorska općina te sredina s najmanjim prosječnim plaćama.
Hotela više nema
Takvom će slikom ekipu Al Jazeere dočekati Mustafa Canka, novinar Deutsche Wellea i svojevrsni kroničar Ulcinja. Podsjetit će kako je taj grad, kao jedan od najljepših jadranskih bisera, zahvaljujući romaniziranom Cita di Dolcinio bio inspiracija Cervantesu, za kojeg tvrdi da je gospi velikog viteza od La Manche dao ime Dulcinea, upravo po Ulcinju.
„Velikom piscu, kojeg su iz zarobljeništva na Korzici doveli u Ulcinj, napravili smo i kazališnu predstavu Cervantes i Dulcinea, ljubavnu priču koju svi mogu razumjeti. Želimo osmisliti i imidž Ulcinja kao Cervantesovog grada i napraviti mu bistu, ponuditi suvenire sa njegovim likom, praviti njegova jela“, nastavlja Canka.
No, od svega što je imao, Ulcinju je ostalo samo Jadransko more, koje je oslonac tamošnjem turizmu, i 80.000 stabala maslina čiji plodovi u lokalnim uljarama osiguravaju dodatni izvor prihoda stanovnicima najjužnijeg jadranskog grada u Crnoj Gori.
„Hotela više nema, jer su ih srušili nakon privatizacije, a zahvaljujući njima sezonu bi produžili na pola godine, ponudu poboljšali, a turiste privukli kao nekad. I posao bi dobilo puno ljudi, a ono što je danas u turizmu rezultat privatne inicijative kroz apartmane dobilo bi svoj puni sjaj“, dodaje Canka.
Smještaj je u Ulcinju svih ovih godina puno jeftiniji od ostatka Crne Gore, a time i od Hrvatske, najveći dio zaposlenih u sezoni su domaća radna snaga, dok većinu gostiju čine Kosovari.
Otvoreno srce za izbjeglice
„’Bili ste i ostali naši najbolji gosti’, napisao sam u ljeto 1999. kosovskim izbjeglicama. Na tri smo im mjeseca otvorili svoja vrata, nahranili ih i zbrinuli, dali im sve svoje, samo da ih spasimo zla. I pravoslavni su primali izbjeglice sa Kosova, nije bilo razlike. Ti su ljudi svih kasnijih godina nastavili da dolaze kao turisti u Ulcinj i zaista su ostali naši najbolji i najvjerniji gosti“, priča Ismet Karamanaga, umirovljeni profesor njemačkog jezika.
Po nekim podacima, od kosovskog rata spas je u Ulcinju tada potražilo najmanje 80.000 ljudi, pa je doslovno svaka kuća primila bar po jednu obitelj. Neki od njih zbrinuli su ih i po 30-ak. Procjenjuje se da u Ulcinju živi 20.000 stanovnika.
„Ovdje jednostavno nemate osjećaj da neko nekoga mrzi. Teško se živi, ali niko neće umrijeti od gladi. Doduše, ima i opterećenih ljudi, poneka usijana glava, ali takvih ima svugdje. Ipak, ovdje ne dolaze do izražaja“, dodaje Karamanaga.
Žalosti ga što je ulcinjski turizam zapostavljen i što nema gostiju kao nekad, što su solanu otjerali u stečaj, a „nekad je bila najjača na Jadranu i znala isplaćivati i po 15 plata godišnje“. „Već dvije godine zrnce soli nije proizvela, a nekad se pričalo – ko je radio u solani mogao je lakše ženu da nađe“, slikovit je Karamanaga.
Osim hotela, nastavlja, nema ni poljoprivrednog kombinata koji je odlično radio koristeći plodnu zemlju u zaleđu Ulcinja, a i građevinska i trgovačka poduzeća su davno ugašena.
Problemi svima isti
Protojerej stavrofor Radojica Božović, umirovljeni svećenik Srpske pravoslavne crkve u Ulcinju, svjestan je kako probleme u gradu podjednako dijeli stanovništvo muslimanske, katoličke i pravoslavne vjere.
„Dok se oni koji završe fakultet ni ne vrate u Ulcinj, jer ne mogu naći posao, oni koji imaju završenu srednju školu mogu se zaposliti kao konobari ili šankeri, možda postavljati ležaljke i suncobrane na plaži. I onda, tako slabo plaćeni, to brzo i potroše, a dokon čovjek đavolu je drug. Skloni su porocima i nije im lako. Tako je mladim pravoslavcima, a nije bolje ni albanskoj omladini. Svima je ekonomska situacija jednako loša“, ukazuje prota Radojica.
Žali se na sve manje vjenčanja i krštenja, a sve više sahrana. No, za sredinu u kojoj službuje već 43 godine kaže da njeguje dobre međuljudske odnose. „Albanci baš znaju da budu dobri ljudi, znaju da ispoštuju čovjeka do maksimuma, imaju riječ koju daju i do koje drže“, primjećuje.
Priča i jednu od poučnih storija s početka ’90-ih kad mu je došao jedan od ulcinjskih imama i pitao kako bi se odnosio prema njemu ako rat, koji je već bjesnio u Hrvatskoj i BiH, dođe i na crnogorska vrata.
„Odgovorio sam mu da bih se prema njemu odnosio kao prema bratu, nakon čega mi je rekao da, ako mi bude zatrebalo, sa porodicom dođem u njegovu kuću i da ću tamo biti siguran. I ja sam njega pozvao da dođe nama. Sigurno bih to ispoštovao, jer moramo biti ljudi“, kaže prota Radojica.
Kako vratiti Valdanos?
Pohvale tolerantnom suživotu svojih građana, govoreći kako u Ulcinju žive mirni, blagi i tolerantni ljudi, ne krije ni načelnik ulcinjske općine Fatmir Gjeka. Zasluge za to pripisuje i ključnoj gospodarskoj grani, a to je turizam, ali i činjenici da je vodeća agrarna kultura – maslina kao simbol mira.
„Upravo zato tražimo povrat maslinika u Valdanosu što je naša imovina. Tamo nam nije 18.000 stabala vraćeno, a oni su vlasništvo ulcinjskih porodica i sve tri vjerske zajednice. Time gazduje vojska, no dio stabala je oštećen, a maslinik u neredu. Tražimo to decenijama i svi smo zajedno u tome“, ukazuje Gjeka.
Dok priča o lošoj privatizaciji, nabraja sve uništene resurse i nestala radna mjesta. Prije rata radilo je i do 5.000 ljudi, a danas ni pola te brojke. Ohrabruju ga ekonomski i turistički potencijali te neiskorišteni kapaciteti Ulcinja, a u privlačenju investitora očekuje državnu pomoć.
Za albansku zajednicu na jugu Crne Gore kaže da je „most saradnje“ prema Albaniji i Kosovu, a nedavnu dodjelu priznanja počasnih građana albanskom premijeru Ediju Rami i šefu kosovske diplomacije Hashimu Thaciju smatra doprinosom poboljšanju tih odnosa.
Na kritike opozicije i političkih predstavnika Crnogoraca da nije baš poštovao proceduru, odnosno da je bilo i osoba koje su prije morali dobiti priznanje nego Rama i Thaci te da unosi nemir u crnogorsku zajednicu, odgovara da stoji iza svoje odluke. „Nisam ni požurio, niti tu ima neke procedure. Ta odluka nema ni pravno djelovanje, nema veze sa upravnim postupkom, niti je suprotna sa Ustavom. Zato nijedna žalba nema uporište“, navodi Gjeka.
Strahovanja Crnogoraca
Opozicija takvu odluku ne prašta načelniku Gjeki. Uz brojne kritike koje ima prema lokalnoj vlasti, poslanik Socijalističke narodne partije u ulcinjskoj Skupštini Andrija Ćetković kaže da mu je taj čin „jako zasmetao“, baš kao i Crnogorcima u Ulcinju.
„U ovakvim sredinama treba se maksimalno senzibilno ponašati, a to je klasična provokacija koja ne doprinosi smirivanju strasti i poboljšanju odnosa. Ulcinj treba razvijati turizam, a na ovaj način dobijamo jednonacionalni turizam. Posljednjih godina dobijamo turiste i iz Srbije, i iz BiH, a sad sam potpuno siguran da i u ekonomskom, i turističkom smislu ovo što je jedan čovjek uradio može samo štetu da napravi“, smatra Ćetković.
Požalio se i na slabu zastupljenost Crnogoraca u lokalnoj administraciji, ali i komunalnim poduzećima. Po njemu je „klasična hipokrizija da manjine na državnom nivou traže zastupljenost, a u lokalnim sredinama gdje čine vlast ponašaju se sasvim suprotno od toga“.
„Nije baš da nema posla ni za koga. Za aktiviste lokalnih partija posla definitivno ima. U narednom periodu svakako ga neće biti ni za koga jer će oni svojim partijskim zapošljavanjem ugušiti i ovo malo što postoji i što funkcioniše u Ulcinju“, upozorava.
Priznaje da i Crnogorci dijele problem sve težeg života u Ulcinju sa svojim sugrađanima i svima je zajednička muka – teška ekonomska situacija u kojoj mladi ne vide perspektivu, pa sreću traže drugdje u Crnoj Gori ili u zapadnim zemljama.
„Odnosi su ovdje mnogo bolji između građana, nego između političara. Čitavog života sam se družio sa ljudima druge vjere, a tako sam vaspitavao i svoju djecu. Ima i onih koji su vaspitavali drugačije, pa se s vremena na vrijeme dese problemi. Oni su posljedica neodgovornog ponašanja odraslih u pojedinim stvarima, pa ti incidenti ostavljaju traga, ali ne dugoročno, na odnose nacionalnih zajednica. Loših ljudi ima svugdje i uvijek, ali je više razumnih“, zaključuje ulcinjsku priču Andrija Ćetković.
