Poštovani predsjednici i potpredsjednici stranaka,
– Obraćam Vam se ovim otvorenim pismom jer sam sigurna da i Vi želite Srebrenicu kakvu želim i ja, četiri godine su duge, duge za život mog sina, moje porodice, povratničke djece i nas povratnika, s toga dajem svojoj doprinos u pokušaju da učinim nesto za bolje sutra. Jedan visoko pozicionirani stranački predstavnik iz Srebrenice rekao mi je kako se mješam u politiku i da zbog toga predstavljam problem.
Ovom prilikom gospodinu i njegovim istomišljenicima poručujem, dok god se politika prelama preko mene i mog djeteta ja ću se mješati, jer u Srebrenici ni vazduh se ne može udisati bez politike. Pišem Vam jer je vrijeme kada stranke u Srebrenici biraju ljude koji će predstavljati ovaj napaćeni narod, a da se taj narod, nažalost, u ovom gradu ni zašta ne pita. Pitam Vas kakva je to demokracija kada se unaprijed zna ko će biti u tim organima i to sve po mjeri visoko pozicioniranog stranačkog predstavnika iz Srebrenice, onako demokratski. Nekada je politika u ovoj zemlji bila časno i pošteno zanimanje, sada se ljudi užasavaju kada se spomene, jer ih uglavnom asocira na sve ono što je loše u društvu.
Ja hoću i želim vjerovati da drugi vjetrovi pušu, zbog toga treba da znate da Srebrenicom treba da upravljaju ljudi koji su se vratili i žive sa svojim porodicama, a ne dosadašnja ekipa koja uglavnom Srebrenicu posjeti samo pred izbore i kojima Srebrenica služi za prikupljanje političkih poena. Posebno se ovo odnosi na SDA Srebrenica jer je ova stranka najjača u našem gradu.
Dosadašnja garnitura ove stranke u Srebrenici obnašala je najveće stranačke funkcije a članovi njihovih porodica ni dva dana nisu proveli u ovom mjestu. Ono što vrijeđa inteligenciju svakog čovjeka, većina njih nema ni ličnu kartu iz Srebrenice. Srebrenica je još uvijek mjesto gdje se kao nigdje na svijetu iskorištava tuđa patnja i bol koja je mnogim Podrinjcima promjenila živote.
Na Srebrenici se još uvijek prosi zarad ličnih interesa. Zamislite da neko ko živi u Srebrenici odlučuje o životu ljudi u Vogošći, Tuzli i drugim gradovima Federacije, da li bi njega zanimalo da li ti ljudi imaju vodu, električnu energiju, kakva im je zdravstvena zaštita, jesu li im putevi obnovljeni, šta uče njihova djeca, da li direktori javnih institucija žive u tim gradovima ili tu zarađuju, a troše u drugim gradovima pa čak i državama ili bi ih zanima visina odborničkog paušala, kojekakve naknade i slične beneficije?
Na moju žalost, i žalost povratnika u Srebrenici još uvijek odlučuju oni koji žive u Vogošći, Tuzli, Sarajevu…
I treba da odlučuju ali kada se vrate sa svojim porodicama da žive ovdje kao što smo se mi vratili. Dosadašnjim borcima za ljudska prava iz Federacije koji u Srebrenicu navrate uglavnom pred izbore odgovoraju oni koji rade u Srebrenici i jedva čekaju petak kako bi zbrisali prema Kalesiji, koji se za radi interesa lidera iz Federacije utrkuju ko će visočije podići prst i jače klimnuti glavom.
Njima ne odgovaraju ljudi kojima je Srebrenica trajni dom, koji imaju porodicu, fakultetski obrazovani ljudi, koji razmišljaju svojom glavom i imaju kritičku svjest, koji neće biti njihovi slijepi poslušnici već se boriti za interese naroda s kojim žive. Mi i naša djeca djelimo ovu srebreničku stvarnost i uglavnom služimo za izbore.
Ja neću da budem dio te ekipe, ja hoću da se pitam jer me se tiče.
Molim Vas zbog naše budućnosti i budućnosti ovog grada da zaustavite ignorisanje ljudi koji žive u Srebrenici, onih koji su hrabi i odlučni da u ovom gradu pokrenu promjene,uprotivnom ukoliko se nastavi ovakva politika Srebrenica će postati tamni vilajet.
Birali smo načelnika koji će se zalagati za interese povratnika međutim, njegova priča o povratku i prioritetu povratnika važila je samo dok se nije dobila funkcija.
Našminkana stvarnost u Srebrenici najviše mu odgovara a kakvo je zaista stanje najbolje znaju ljudi u Srebrenici. Njegov cijeli kabinet uključen je u provođenje izbora za staru garnituru SDA u Srebrenici, pa se pitam čiji je on bio kandidat na izborima za načelnika, da li svih nas ili nekoliko ljudi iz SDA. Nažalost, ovo je vrijeme u kojem odlučuju profiteri a o moralnom kredibilitetu većine odbornika u lokalnom parlamentu, čast pojedincima, neozbiljno je i komentarisati, jer ono što stoji iza njih najbolji je dokaz zašto povratak u Srebrenici nije uspio i kako se na Srebrenici zarađuje.
Dok su se pribavljali politički poeni većini su bila puna usta genocida, danas na moju žalost jer sam pojedinim dala svoj glas, i to na dvadesetu godišnjicu genocida, u vlasti sjedi Miloš Milovanović čovjek osumljičen za genocid i lice sa spiska Vlade Republike Srpske, dojučerašnji sekretar boračke organizacije Vojske Republike Srpske te osoba koja je po kazivanju mnogih Srebreničana 92.godine prva stala na barikade u Srebrenici.
Milovanović i drugi nisu izabrani prstima Medihe Smajić, već prstima slijedećih odbornika: Hamdije Fejzića, Azira Osmanovića, Sulje Čakanovića, Almira Dudića, Senahida Hasanovića, Salke Nukića, Begije Smajić, Vesne Mustafić, Zulfe Salihović, Abdurahmana Malkića i Dauta Tihića iz Vaših probosanskih stranaka. Moji prijatelji nisu Sreten Petrović i Momčilo Cvijetinović također odbornici srebreničke Skupštine i članovi Ratnog predsjedništva koje je imenovao Radovan Karadžić.
Moji prijatelji su Srbi, koji nemaju ništa sa genocidom i neko sa kojim želim da gradim moju Srebrenicu.
S toga Vas molim da pomognete Srebrenici i ljudima koji ovdje žive tako što ćete nam vratiti dostojastvo i dopustiti da mi sami odlučujemo o svojim životima a ne da o životu mog djeteta odlučuju ljudi zbog kojih Srebrenica nikako ne može naprije.
Također Vas molim da zaustavite dalju kolonilijalizaciju Srebrenice od ljudi koji povremeno svrate iz Federacije, upravljaju preko društvenih mreža i izdaju naređenja. Ukoliko Vam ovo nije važno, onda predlažem mojim sunarodnjacima da napustimo Srebrenicu i da odemo u Tuzlu i Sarajevo jer izgleda da će nas tada svi više poštovati i uvažavati nego sada što nas uvažavaju. A onima koji ne znaju kako se voli Srebrenica preporučujem ukoliko ih ne znaju da upoznaju Damira efendiju Peštalića i Hatidžu Mehmedović, jer je njima Srebrenica način življenja a ne način bogaćenja.
Dragi moji Bošnjaci, između ostalih i Vam se obraćam u ovom pismu. Dosta je bilo iskorištavanja Srebrenice i njenog naroda za lične interese, dosta je više bogaćenja preko povratničke muke. O Srebrenici i prilikama u njoj treba da odlučuju ljudi koji sa svojim porodicama žive u ovom gradu, a ne oni koji na ovom napaćenom gradu zgrću pare a troše ih u Tuzli ili Sarajevu. Dosta je onih koji sa nestrpljenjem dočekuju petak i hrle prema Kalesiji, dosta je onih koji bi da odlučuju o Srebrenici i da sjede u organima stranaka, a nemaju ni lične karte iz Srebrenice. Dosta je fasade i postavljanja onih koji će u ime povratnika klimati glavom, jer takvi će za njihove potrebe izglasati i smrtnu kaznu.
Dosta je laži, da u Srebrenici nema mladih obrazovanih i odlučnih ljudi, te nada sve poštenih. Dosta je bogaćenja preko vlastitih firmi, fiktivnih računa, još fiktivnijih poslova, nepotizma, pravljenje kuća dezerterima i svih lopovluka kojih ima u Srebrenici.
Dosta je lažne borbe za Bošnjake a u vlasti sjede osumljičeni za genocid. Dosta je više, jer su naši najmiliji dali svoje živote, naša djeca imaju krsne slave, naša djeca uče o Svetom Savi, naša djeca nemaju gdje da se liječe, naša djeca žive u sredini od koje i psi bježe…
Ako BiH želi takvu Srebrenicu onda je nada u bolje sutra samo mrtva zamisao a bolja i nova Srebrenica samo iluzija od koje odustaju i najveći optimisti.
