Niko u porodici Muminović iz Meštrića, zaseoka povrh Živinica, nije oka sklopio protekle noći. Pogotovo noć prije – kada je Šefik Muminović, 55 godišnji demobilizrani borac i glava ove porodice, počeo sa spremanjem na put sa kojeg niko ne zna hoće li se vratiti živ.
Jučer ujutro, Šefik je uzeo kesu najneophodnijih lijekova – jakih i skupih tableta za smirenje, umjesto sakoom ogrnuo se zastavom Bosne i Hercegovine, a u ranac, umjesto vode i hrane, stavio kanticu benzina i u iznošenim cipelama krenuo niz seoski put. Za njim je trčala njegova porodica – sin, kćerka, snaha, unuci… Molili ga da odustane, trgali mu kanticu sa benzinom…, ali Šefik kao da nikog nije ni čuo ni vidio.
U Živinicama mu se pridružio Džemail Zahirović, čovjek sa skoro istovjetnom sudbinom – borac bez boračke penzije i priznanja, radnik bez radnog mjesta i plate, i vlasnik iste dijagnoze – posttraumatski sindrom. Za Džemailom je pristajao njegov 17-godišnji sin, molio ga da još jednom razmisli o svemu, da odustane, vrati se…
Šefik i Džemail nisu poslušali. Oni od jučer idu pješke prema Sarajevu, putu dugom 110 kilometara, gdje namjeravaju pred zgradom Vlade Federacije BiH još jednom zatražiti svoje pravo na rad, na platu, penziju…, a ako ne dobiju – javno će, obećali su, pred svima se posuti benzinom iz kantica koje sa sobom nose i – spaliti se.
“Ne mogu da vjerujem da bi to mogao učiniti, Bože moj. Ovo se ne može izdržati, živ čovjek ovo ne može predeverati”, kroz jecaje govori Džemila, Šefikova supruga, koja nije smogla snage da ga isprati.
“Kako ću ga pratiti, gdje ću ga pratiti? U smrt?”, govori, a glava joj zaronjena u šake mokre od suza.
Tišina u kući
U Kući Muminovića od jučer ujutro vlada grobna tišina, iako je kuća puna djece. Šefikov sin Nedim uporno pokušava oca dobiti na telelefon, saznati dokle je došao, kako je…, ali on se ne javlja.
Nedim, nezaposleni 34-godišnji otac dvoje djece, kaže da agonija Muminovića traje skoro deset godina, koliko se njegov otac bori za kakav-takav posao ili primanja, ali i sa depresijom i neurotičnim napadima, koji su sa svakim novim danom sve veći i veći.
Snaha Nasiha priča kako je njen svekar ostao bez posla prije deset godina, a dok je još bio na bolovanju.
“Bio je zaposlen u rudniku Đurđevik, radio je po šest mjeseci, pa su mu produživali ugovor. A onda je jedne noći, dok se vraćao iz treće smjene, doživio saobraćajnu nesreću, i tada su krenule sve ostale nesreće. Dok je ležao u bolnici, poštar mu je donio rješenje o otkazu”, priča Nasiha i veli, da je od tada i on “otkazivao” – gasio se dan po dan.
Zarađivao samo Nedim
Za život osmočlane porodice zarađivao je samo Nedim. Radio je šta god, gdje god… Čak je išao i u Njemačku da istovara otpad sa 400 maraka mjesečno, ali da ne bi izgubio pravo na zdravstveno osiguranje, morao se vratiti u BiH.
Šefik je za to vrijeme išao iz bolnice u bolnicu, ljekari su konstatirali teški oblik PTS-a, i on je polagano postajao problem za porodicu.
“Moj Šefko je duša od čovjeka, nikad s njim nisam imala problema. Ali, otkako je ostao bez posla, on više nije onaj čovjek. Samo poludi, viče: ‘Daj mi lijek, glava mi puca!’. Ako nema lijekova, to je haos, on dobije neku neviđenu snagu, on bi sve razvalio, ali mi znamo da to ne pomaže, pa ga savladavamo”, priča njegova supruga i pred nas iznosi kesu punu lijekova.
“Nešto je ponio, a ovo je ostalo. Ovo su lijekovi koji bi konja ubili. Jako su skupi, ali da se Nedim ne snađe i ne kupi ih, ja ne znam šta bi do sad s njim i s nama bilo.”
Nedim sa suzama u očima priča kako se uvijek snalazio za očeve lijekove i kako se čaša prelila prije desetak dana kada je Šefik shvatio da ga je država ponovo izigrala.
“Moj otac je bio u 210. sprečanskom odredu, borio se čitav rat, a dobio je samo jednom jednu malu pozajmicu za ovu kuću, koju nikad nismo završili. Nikada nije dobio penziju, invalidninu, uvijek bi ga komisija vratila i rekla da nema uslova. I sve je to nekako podnio, ali kada su u rudniku odbili da mene prime na posao, to nije mogao nikako pregrmiti.”
Muminovići objašnjavaju da je Šefik odustao od toga da tuži rudnik jer mu je dao otkaz dok je bio na bolovanju, a Uprava je zauzvrat obećala zaposliti njegovog sina Nedima.
“Bio sam sretan. Ne tražim ja da radim na kopu, nego tažim lopatu – da idem u jamu”, skromno će Nedim.
Tapšanja po ramenu
Kaže da su mu rekli da mora završiti školu, što je i uradio, predao papire, direktor ga je, veli, tapšao po ramenu, govorio da ispunjava uvjete, da će sve biti uredu…
A onda je došao dugo iščekivani dan.
“Svekar i ja smo otišli u rudnik da vidimo spisak. Međutim, dočekalo nas petero ljudi iz osiguranja, koji su rekli da ne možemo ući. Bilo nam je čudno, pa smo pitali šta se dešava. Onda nas je jedan radnik osiguranja pustio da uđemo, ali samo do liste na kojoj su bila imena 30 novoprimljenih radnika. Čitali smo, čitali, ali Nedimovog imena nije bilo”, priča Nesiha.
Od tog dana Šefiku je bivalo sve gore i gore. Kažu da više nije znao ni za noć ni za dan.
“Ja sam se borio na dva fronta – sam sa sobom, sa spoznajom da su mi uskratili pravo na rad, pravo da zaradim svojoj porodici, a borio sam se i sa ocem. On je inače jako osjetljiv, nježan, a odjednom je postao grub, dobio je neku neviđenu snagu, kao da je podivljao. Kad skoči, kao da hoće iz svoje kože da iskoči”, objašnjava Nedim.
Kaže da je umoran – i od teških poslova, i od brige, i od savladavanja oca…
Niko ih nije odvraćao
Njegova majka priča kako je boli to što Šefika i Džemaila niko iz općine Živinice nije došao odvratiti od njihove zamisli ili ih bar “ispratiti” na put prema Sarajevu.
“Nama su dolazile komšije, rodbina, oni koji su znali, pokušavali pričati s njim. Dolazio je i Zoran iz Evangelističke crkve i donio svekru neke knjige u kojima piše da je grijeh da digne ruku na sebe…, ali ništa nije pomoglo. Svekar je rekao da ga ne odvraćamo, da on nema više ništa da izgubi”, priča Nasiha.
Unuci šute, tiho se kreću po kući, kao duhovi. Najstariji gleda na sat i uključuje televizor u vrijeme vijesti, pa svi odjednom zašute Lokalna televizija emitira kratku vijest o Šefiku i Džemailu, a plač prekida tešku tišinu u kući.
‘Mislio da se šali’
Dugi čadžavi voz klapara prugom pored trošne barake u Živinicama u kojoj živi porodica Džemaila Zahirovića i ljulja njene prozore. Trava u malom dvorištu, kojem je pruga prva komšinica, podrhtava od teških željeznih točkova.
Na vratima barake stoji Džemailov 17-godišnji sin. Otkako je jučer ujutro otac otišao sa Šefikom u Sarajevo, on je sam u kući. Ostatak familije, kaže, ranije je otišao u Njemačku, gdje očekuje da nađu bilo kakav posao, samo da bi nekako preživjeli.
“Otac mi je pričao da će se zapaliti, ali ja sam mislio da se šali, tako nešto mi je bilo nemoguće. Povjerovao sam tek kad sam o tome čuo na vijestima. Ja sam jedini bio s njim kad je pošao na taj strašni put. Ali, nekako se tješim, mislim da svijet nije otišao toliko do đavola da dopusti da dva čovjeka koja su branila ovu zemlju, tako okončaju život”, kaže Džemailov sin i moli da mu ne pišemo ime.
Njegova 31-godišnja sestra je dva mjeseca ranije umrla. Ne govori od čega, ali poslije nam njegov otac, kad ga sretnemo kako se nogu žuljevitih i otečenih kreće magistralnim putem prema Sarajevu, kaže da je umrla – od neimaštine.
“Ja se nadam da će se otac vratiti, da će mu dati neku penziju ili posao, a ako se to desi, ja mu nikad više neću dati da sam bilo gdje ode”, kaže mladić i nestaje iza vrata.
Međutim, Šefikov sin nije toliko optimističan.
Dok njegova majka ne smije ni pomisliti na najgore, pa čak ni razmišljati o mogućnosti da bi njen suprug mogao upotrijebiti onu kanticu sa benzinom, Nedim kaže da je razmišljao o tome.
“Jesam, moram razmišljati. Ako se otac zapali, ako ode glava ove kuće, otići će sve. Ako se otac zapali, ja ću zapalit ovu kuću, sve ovo”, kaže Nedim i onda njegov pogled odluta kroz prozor u daljinu. U pravcu u kojem je otišao njegov otac – ili po život, ili po smrt.
