“Evo, ja sam još tu, a sigurno se ti pitaš, gdje je ona, pošto znaš da sam cijeli život sam… Nju su odveli. Odveli su je daleko od mene, od mojih očiju, ali nisu je mogli odvesti i od moga srca… Bilo im je krivo zbog naše ljubavi… Jednostavno, nikad neću razumjeti ljude, koji nekome u nečemu zavide.
Kao što ti već rekoh, ovdje, na ovim klupama, ispod ovog drveta, koje je starije par godina od mene, moje srce je postalo zarobljenik jedne žene… I jednog dana, sve je nestalo… Po običaju dođoh na staro mjesto, ispod ovog drveta, koje već zna sve o meni, poput životnog prijatelja. Čekao sam je, ali to biješe uzalud. Taj dan se nije pojavila, kao ni sljedećeg dana. Srce mi obuze tuga. Gdje li je sad? Zašto više ne dolazi, pitao sam se… Sve dok nisam saznao da je otišla. Otišla je, prijatelju, daleko od mene, na mjesto gdje i ljudska mašta jedva pronađe put… Ostao sam sam. Sam i život proživljavam, jer sam se zakleo da će ona biti jedina koju će moje srce voljeti, i evo, dok čekam svoj kraj, prolazi jesen, duga, hladna, i tako nekoliko njih, svakog dana dolazim tu, ispod drveta na našu klupicu gdje smo nekad bili sretni…
Samo se pitam da li me se sjeti ponekad, kad se sa prijateljima zapriča o ljepotama djetinjstva, da li je snovi vrate puno godina unazad? Da li me još voli kao i ja nju? Još mi je pred očima njen osmijeh sa kojim je onog zadnjeg dana rekla mi ‘volim te’… I kad se sjetim toga, suza mi niz lice krene… Ipak, duša mi plače za nečim što nikada nisam mogao imati…
Čekajući svoj kraj, nadam se da će se jednog dana pojaviti, tu na klupi baš onda kad budem dolazio… Da će me još jednom zagrliti prije nego mi duša tijelo napusti… Nadam se, a nada i snovi nikad ne prestaju… Baš kao te jeseni prije nego što će otići, pa tako i ove, ljubav prema njoj je ista, takva će i ostati sve do onog dana, kad mi crna zemlja tijelo prekrije, i kada me više ne bude.”
