Mitrovica, grad najljepših naših uspomena, sada neka ruševina u kojoj žive mnogi samo ne Mitrovčani. U ovom gradu na tri rijeke ležala je, mazeći se između topline naše ljubavi, naša stara čaršija. Naša rijeka Ibar je vezivala sve narode našega grada a sada ta rijeka, taj naš ponos, krvavom ranom presijeca čaršiju. Bošnjaci Mitrovice, kojih je nekada bilo oko trećine ukupnog stanovništva, sada broje oko 150 porodica rasutih u oba dijela grada.
Nekada su se Bošnjaci iseljavali jer su tražili bolji život na Zapadu, no nažalost, i sada se iseljavaju. I Bošnjačka mahala koja je, svojevremeno, bila naseljena skoro u potpunosti Bošnjacima uz svih krajeva Sandžaka, BiH i Crne Gore blistala je adetima, sevdalinkom i selamima koje se sada sve manje čuju a kakvo je vrijeme više se neće ni čuti. Živjele su tu i mnoge porodice Albanaca, Srba, Turaka i drugih i svi su disali jednom dušom, a nju je čuvala riječ – muhadžer. Svi su oni bili muhadžeri. Odjednom sve se promijenilo. Do tada nismo znali ko smo, odakle dolazimo, zašto smo uopšte došli, znamo li čije je, zašto je …i slično. Sve su nam objasnili. I ovdje smo ponovo muhadžeri. Koliko li je potrebno generacija da ukorijenimo korijene?
Odlaze Bošnjaci negdje za boljim životom, a gdje će mu biti bolje nego tu gdje je po prvi puta zavolio, ljubio, gdje je baba ukopao, gdje je mnogo mirisnih iftara mahalom brojio te se mora zapitati kako će mu biti bolje u nekom stranom gradu, koliko hladnom toliko i ljubaznom, koji ne miriše na staru pekaru, koji ne behara proljećem i šeftelijama i koji ne zna kako Aljo starim ugljevljem spašava od strave i loših očiju…
Odlaze Bošnjaci i ponovo dobijaju staro prezime – Muhadžeri. Ni Mitrovica nije ono što je nekad bila…
Ko je ukrao moju Bošnjačku Mahalu?
Sjećam se raskršća, tražila sam stranu pravu,
Rascvjetale ruže, mirišu jorgovani.
Miris okvašene zemlje nozdrve golica,
Goranin sladoledom napunio kolica,
Selami se dijele na koraku svakom.
U dnu ulice rumena, topla
pekara stara, miriše od hljeba,
cijela mahala.
Ibar nam pragove kvasi, ko može da se skrasi,
Letimo skupa do topola, na kupanje sa smijehom do bola.
U akšam bekrija se vraća kući, pijan od sreće, fijakerom, pjevajući.
Aljo stari, olovo topi djeci što se strave,
Nane zeljanik đurđevdanski prave.
Sjećam se raskršća,
tražim sada stranu pravu i pitam se…
Ko je ukrao moju Bošnjačku mahalu?
Z. Kani
Vinetu Ganić
Iz časopisa dijaspore kosovskih Bošnjaka ,,Most“
