Želi da dovede i ostatak porodice u Njemačku.
“Već za vrijeme studija sam se raspitivala koja je razlika između toga da idem na magistraturu ili da idem da radim `gore`. Svi su mi rekli da studenti sa trogodišnjim studijama bolje završavanju na tržištu. Magistraturu završavaju oni koji hoće više kancelarijske i istraživačke poslove poput statičara u građevini. Mene to nikad nije interesovalo, htjela sam na gradilište.
Tata zna puno građevinskih firmi i rekao mi je na koja mjesta da šaljem CV. Poslala sam ga na tri mjesta i u roku tri dana sam dobila od svih odgovor da dođem na razgovor. Prošla sam na sva tri mjesta. Međutim, dvije firme su bile prevelike, preko 400 zaposlenih. Meni je to za početak bilo teško, odabrala sam kompaniju sa 50-ak zaposlenih, jer nemam iskustva. Praktično četiri mjeseca nakon fakulteta sam počela da radim“, opisuje Marijana Ereiz kako je dobila svoj prvi posao kojim je prezadovoljna.
Iako je veoma mlada, u početku rada je dobila projekat vrijedan čak 15 miliona eura.
“Ne pada mi na pamet da se ikad vratim, jer imam super posao koji nije stresan. Imam super platu. Radna atmosfera je takva da su svi zadovoljni, radi se od 8 do 17 sati i to je to. Možeš ostati prekovremeno i to će ti biti plaćeno ili ćeš dobiti slobodne dane. Ja radije iskoristim dane tako da mogu više da dolazim u Hrvatsku. Za godinu i dva mjeseca sam skupila iskustvo koje u Hrvatskoj ne bih nikad skupila. U domaćim firmama bih vjerovatno kopirala papire i nosila ljudima kafe. Trebalo bi mi deset godina da dobijem takvu odgovornost. “
“Za godinu dana sam kupila sebi Mercedes A klase. U Hrvatskoj bih ga imala možda za nekih 30 godina na kredit. Nedostaje mi samo balkanski društveni život. Njemcima je društveni život nula, nema sjedenja 2-3 sata na kafama. To im je gubitak vremena i novca“, kaže ova mlada inženjerka.
Ističe da često ide u Minhen, gdje je bogatiji noćni život. “Tamo se družimo i svi držimo zajedno – Hrvati, Srbi, Bosanci, Makedonci. Na njemačke zabave idem slabo“, povjerila se mlada građevinarka. Dala je i jedan savjet svima onima koji žele raditi u Njemačkoj.
“Izbjegavajte naše poslodavce i velike gradove. U probnom roku radite za bilo koju platu jer se u njemu što više dokazuje. Tako sam se i ja dokazivala šest mjeseci sa minimalnom platom, nakon kojih sam dobila inženjersku platu i ugovor za stalno. Naše poslodavce izbjegavajte jer iskorištavaju naš narod koji odlazi neupućen trbuhom za kruhom, ali ne zna šta ih čeka. Rade za minimalnu satnicu od 7-8 eura bruto, što znači pet-šest eura neto. Za takvu platu mogu praktično da radim i kod kuće“, rekla je Ereiz.
