“Nažalost, gospođa Ludin će malo zakasniti”, dobijamo poruku od saradnice jedne izdavačke kuće. Ona se izvinjava jer Ferešta Ludin ima tog dana niz intervjua. Mnogi žele da znaju šta “najpoznatija muslimanka Njemačke” ima da kaže o nedavnoj presudi njemačkog Ustavnog suda o nošenju marame na nastavi. Ovog puta tužbu nije podigla sama Ludin, nego su to učinile dvije učiteljice iz savezne zemlje Sjeverna Rajna Vestfalija. Ova presuda je ipak pobjeda svih njih.
Ferešta Ludin ipak ne nastupa u trijumfalnoj pozi pobjednika. Ona je upravo završila rad na svojoj autobiografiji – trenutak za njeno objavljivanje ne može biti bolji. Na intervju stiže pokrivena maramom boje malina s modnim dezenom.
Sve se vrti oko marame
Ferešta Ludin to više ne može da podnese. Ova 42-godišnja žena kaže kako “svi reduciraju njenu ličnost na komad tekstila”. Izbjegava konkretne odgovore na pitanja o marami na glavi. “Marama na glavi za svakoga ima drugo značenje.” Ipak priznaje da ona može da bude i simbol potlačenosti žene. Ionako je marama samo “komadić mozaika” onoga što ona radi. Taj komadić mozaika ipak je odredio tok njenog dosadašnjeg života – htjela to ona ili ne. Niz godina ona je podizala tužbe na svim instancama. Stalno je gubila i stalno pokretala nove procese. U to je uložila toliko energije da je čak i među nekim od onih koji se ne ubrajaju u kritičare islama stvorila utisak da se kod nje radi o religioznom fanatizmu. 2004. je iz savezne zemlje Baden-Württemberg preselila u Berlin, gdje je preuzela posao učiteljice na jednoj privatnoj muslimanskoj školi.
Zbog čega je Ferešta Ludin tako dugo istrajavala u tome da nosi maramu na nastavi? Tri četvrtine žena u muslimanskim porodicama u Njemačkoj to ne čine. Zar to ne predstavlja znak emancipacije?
“Radi se o tome da žena ima pravo sama da odluči da li će da je nosi ili ne”, kaže ona. O svojim razlozima za upornost ne govori mnogo čak ni u svojoj autobiografiji dvosmislenog naslova “Otkrivanje Ferešte Ludin”. O pravom “otkrivanju” ove osobe ne može biti govora. “Danas više ne vodim ni diskusije o tome da li je nošenje marame u islamu obaveza ili nije. Ili zbog čega se neko odluči da nosi ili ne nosi maramu”, piše na jednom mjestu u ovoj autobiografiji. Umjesto toga kćerka jednog ministra i diplomate iz Afganistana piše o privilegovanom djetinjstvu u Afganistanu i u Saudijskoj Arabiji. O tome kako joj je činilo zadovoljstvo da od trećeg razreda škole isproba nošenje marame, da je stavlja ili skida po želji, te o tome kako je sa 12 godina odlučila da je uvijek nosi.
Ostaje pitanje: Zašto?
Svi od nje sada očekuju na to pitanje Ali, da li ga ona uopšte mora dati? U svakom slučaju se ne može izbjeći doza ironije u svemu ovome jer jedno nemuslimansko društvo, ono u Njemačkoj, pokušava da pronađe odgovor na pitanje: Koju ulogu ima marama u islamu?
Kada Ferešta Ludin kaže da njena marama nema ništa zajedničko sa prisilom ili s tlačenjem žene, onda joj je lako povjerovati. Ludin nikada nije izgledala kao neko ko je bilo čija žrtva. Ali ko je odista “ona s maramom”, kako glasi prkosni podnaslov njene knjige, to njena biografija otkriva samo djelimično.
