Prvog dana aprila, prije dvadeset i tri godine, Nečastivi je, sa brojnom svitom, stigao u Bijeljinu. Za njegov dolazak sve je već odavno bilo spremno, sve pripreme završene, sve puške otkočene, sva vrata otvorena. Spremni su bili i budući mrtvaci, ali oni to nisu znali.
Nečastivi je u tom malom gradu, u sjeveroističnom ćošku Bosne, na granici sa Srbijom, izveo svoj nezaboravni teatar smrti, da njime pokaže šta će se dešavati ubuduće i kako će stvari teći dalje. Bijeljina je odabrana da bude generalna proba Miloševićevog ratnog pohoda jer je već bila pretvorena u izolovano ostrvo, do kojeg nikakva ruka pomoći nije mogla stići. Sva vlast je odavno bila u rukama Karadžićevog SDS-a, sa svih važnijih mjesta, uključujući i portire, uklonjeni su Bošnjaci, bile su tu i jake snage srpske JNA, i srpske policije, i srpske Teritorijalne odbrane, i srpskih partiota svih fela, sva sela su bila naoružana do zuba (a Bijeljina je svih strana opkoljena srpskim selima,), granica sa Srbijom već odavno nije postojala, a Pavlovića most je udarnički radio za Veliku Srbiju, i Nečastivi se tu osjećao kao kod svoje kuće. Da bi crni teatar učinio potpunijim, on je doveo i specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, na čelu sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Razlog je bio jednostavan: ako bi se neko iz međunarodne zajednice pobunio, krivica bi se mogla svaliti na navodnu paravojnu formaciju. Uz to, Arkan je bio iskusni ubica, koji je svoje znanje nesebično prenosio na sljedbenike. A bio je još jedan razlog : Arkan je bio tu da veliki zločin drži pod kontrolom, da njegovi ljudi pobiju izvjestan broj civila i to pokažu onima koji su im dali zeleno svjetlo za osvajanje Bosne, ali da ne dozvole klaonicu i more krvi, jer bi to moglo zaustaviti dalje odvijanje plana.
Kad me je četnički vojvoda Mirko Blagojević iz kuće, u trenerci, odveo u Arkanov štab, prvo što sam vidio, bili su vojni kamioni sa oružjem. Vidio sam i arkanovce na djelu, kako na smrt prebijaju dva civila, koji nisu znali ni gdje se nalaze, ni što će tu. Vidio sam i čuvenog boksera Salku Nargalića, i braću Belkiće, koji su pošli da sklone nenu, pa su ih tu doveli s ulice. Svi su oni pobijeni te noći. Vidio sam i prvake SDS-a doktore Milana Novakovića i Milivoja Kićanovića, i Miladina Stjepanovića,predsjednika opštine Ugljevik, čuo sam i njih i komandanta Kasarne Dragišu Masala kako oduševljeno pozdravljaju ubice na terenu, i čuo Ljubišu Savića Mauzera, komandanta Kriznog štaba, koji u telefonsku slušalicu, gledajući u mene, govori Biljani Plavšić: “Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo.”
Smrt me te noći, iz meni nepoznatih razloga, nije voljela. Obilazila me je, tukla me nemilice, vrijeđala, udarala bezbol palicom, izvodila me desetak puta na streljanje, pa opet vraćala. Shvatio sam poslije: ostao sam živ zahvaljujući tome što sam, u to vrijeme, bio suviše poznat u tom malom gradu, bio sam novinar i direktor Radio-Bijeljine i Semberskih novina, i nisam dozvoljavao SDS-u da tu firmu uzme pod svoje. Govorili su o tome i svi tadašnji mediji u BiH, a jedan hrabri Bijeljinac je uspio javiti Radio-Sarajevu da sam ja odveden. Nekome se, onda, učinilo da je bolje da me te noći poštede, jer su žrtava imali koliko su htjeli, mogao bi neko iz svijeta pitati za mene, pa bi to stvorilo nepotrebne probleme.A ioonako im je bilo svejedno koga će ubiti – pa, imali su pred sobom sve vrijeme ovoga svijeta da učine šta god žele. Pred zoru me je pustio Arkan lično, uz naredbu policiji da me odvezu. Što je policija bespogovorno slušala. Moglo mu se, jer je znao da ja nigdje iz klopke ne mogu pobjeći.
U Bijeljinu su tih dana mogle da uđu samo dvije televizijske ekipe, one iz Beograda i Novog Sada. I američki fotoreporter Ron Haviv, koga je Arkan opustio da dođe i da snima, pa mu oduzeo film iz aparata. Na sreću, pogrešan. Kasnije je doveo i neke strane novinare, pa se pokajao. Svima njima je Srbija uskoro otkazala gostoprimstvo, jer nisu pisali i govorili ono što se od njih očekivalo.
A njegovi ljudi su se, kao manekeni, slikali na bijeljinskim ulicama, s puškama uperenim u zid, pucali iz protivavionskog mitraljeza u izlog Doma omladine, trideset metara od zgrade Opštine, gdje su se, inače, častili pićem, sunčali se na krovu Robne kuće, i, za potrebe televizije, pretresali pred kamerama čelnike SDS-a i samog Cvijetina Simića, predsjednika Skupštine opštine, da bi pokazali svu ozbiljnost situacije. Njihovi snajperisti pucali su sa nekoliko visokih zgrada, pa koga pogode, dovodili su ljude s ulice i iz njihovih kuća (u čemu su im nesebičnu pomoć pružali domaći patrioti), tukli ih divljački i ubijali, pokazujući tako svojim domaćinima da ubijanje Bošnjaka nije nikakav prekršaj i da će lako savladati tu lekciju. Kasnije će Mauzer, u jednom razgovoru za Politiku, pomalo razočarano, reći da muslimani u Bijeljini nisu imali nikakvog oružja, sem nekoliko lovačkih pušaka. Inače bi bilo mnogo više mrtvih.
A kad se najedu i napiju, arkanovci su kretali u akciju, praćeni oduševljenom muzikom i navijanjem Pere Simića, novog direktora Radio-Bijeljine. Ta dva dana srpska propaganda je trubila o tome kako su nekakvi muslimanski borci zauzeli Bolnicu, a mene je baš tada, 2. aprila popodne, ćetnički vojvoda Mirko Blagojević (koga danas viđam svakog dana u Bijeljini) proveo pored Bolnice, u kojoj je sve bilo nestvarno mirno, s bijelim mantilima koji šetaju i smiju se. Odatle su arkanovci svratili u džamiju preko puta, sve polupali i razbacali, pa ubili maloljetnog Admira Šabanovića, a zatim i njegove roditelje, Redžepa i Tifu, pred njihovom kućom. Ron Haviv je to snimio, i to je ona čuvena fotografija na kojoj arkanovac Srđan Golubović Maks udara čizmom u glavu mrtvu Tifu. Kasnije su i tu, i druge fotografije mrtvih bijeljinskih Bošnjaka izložili članovi srpske boračke organizacije, uz proslavu Dana odbrane Bijeljine, a ispod fotografija su napisali da su to nevine srpske žrtve. Čak i Tifa, na najpoznatijoj fotografiji iz bosanskog rata. Podrum Redžepove kuće bio je pun mrtvih ljudi.
Pune mrtvih ljudi bile su i ulice Bogdana Žerajića (četiri žene, šest mušakarca, od kojih je jedan bio sedamdesetogodišnjak, i jedno dijete), i Sedam sekretara SKOJ-a (desetak ubijenih). Među njima je bila i porodica Bišanović, stara Bisera i njene dvije kćerke, maloljetni unuk i stanarka, Srpkinja, koju su arkanovci ubili kroz vrata kupatila. Po nalogu četnika, ubili su zatim i starog borca Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, i dvoje komšija koji su izvirivali preko tarabe. Iz kuće su izveli mirnog i dobrog Mustafu Komšića i njegova dva sina, i ubili ih tu, na ulici. I to tako što su sinove odmah pobili, a Mustafu presjekli rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari, gledajući mrtve sinove. Ubili su i staru Majdu Izić, i još sedamnaestoro u kućama na uglu dvije ulice, odmah iza Bolnice. I mnoge druge, sve u blizini centra grada, jer su se arkanovi junaci bojali da ulaze u udaljenije ulice i sokake, za svaki slučaj. Živani Delić su policajci odveli sva tri sina i muža, i pobili ih. Kao i Asima Fidahića, potomka Ali-paše, kao i mnoge druge.
A krunski dokaz da se radilo o hladnokrvoj egzekuciji civila dao je sam Krizni štab SDS-a, koji je, nakon tih prvih dana, objavio spisak poginulih u navodnim borbama u Bijeljini. Spisak sadrži samo četrdeset imena, i sve su to civili, stari ljudi, žene i djeca. Broj ubijenih je, naravno, znatno veći, i svi su oni odvedeni ili ubijeni na licu mjesta pred svjedocima. Srpska propaganda je tih dana trubila o navodnim muslimanskim borcima koji su krenuli da zauzmu grad, prepun naoružanih Srba, vojnika, policajaca, teritorijalaca i naoružanog srpskog naroda. I to čini i danas. Ali, ni jedan od tih navodnih muslimanskih ekstremista ( zanimljivo, srpski esktremisti se ne pominju) nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni jedan nije izveden pred sud, ni jedan nije ni fortografisan, ni viđen na ulicama Bijeljine. Kao da su svi odletjeli u nebo. Bezbroj puta tražili smo od lokalne vlasti i boračke organizacije, koja je i ove godine svečano obilježila Dan odbrane i oslobođenja Bijeljine, da iznesu makar jedan dokaz za tvrdnju o borbama, da kažu od koga su to oni odbranili i oslobodili grad, i zašto su tako oslobođenu Bijeljinu (i Janju) nastavili da oslobađaju sve do kraja 1995. godine. Pa to čine i danas, doduše drugim metodama. Pozivali smo ih, kao što činimo i ovoga puta, da od svog pravosuđa traže ispitivanje makar tih slučajeva masovnih zločina početkom aprila 1992. godine, da se utvrdi šta se događalo i tada i kasnije, ko je pobio tolike ljude, ko je protjerao 35 hiljada Bošnjaka, ko je hiljade odveo u logore i na prisilni rad, ko je porušio džamije, i šta su radili vojnici druge države tih dana u Bijeljini.
Uzalud. Odgovora nema. Umjesto toga, i ovoga puta zaigrali su i zapjevali na našim mezarima, na našim patnjama, na našim suzama, na našim ubijenim životima. Nama, Bošnjacima u RS-u, čini se da zlu nema kraja, da zločin svakoga dana pobjeđuje, da zločince, koji mirno šetaju našim ulicama, niko nikada neće poprijeko pogledati. A Bosna i Sarajevo su sve dalje. I pravda je sve dalje, i istina, i naši snovi. Ostaje nam još samo da se sjećamo, nadajući se da će nas naša sjećanja nadživjeti.
