Pilot aviona Andreas Lubitz ubio se ubivši sto pedeset ljudi. Sreća da nije bio musliman. Da jest, istraga bi otkrila da je pripadao islamskoj terorističkoj organizaciji. Ili u još gorem slučaju, ako ne bi otkrili da je terorist, analitičari, politolozi, političari, obični građani diljem Evrope slobodno bi zaključivali kako ovakav vid ponašanja nije svojstven samo islamskim teroristima, nego u samom muslimanskom identitetu postoji nešto što ljude navodi na takvo što. No, kako je Andreas Lubitz kršćanin, evangelik ili, možda, katolik, prestravljena publika na drukčiji će način razmišljati o njegovu činu. Da je Lubitz bio musliman, u znak odmazde bila bi zapaljena barem jedna evropska džamija, nakon čega bi stradao barem jedan židovski dućan ili bi, unatoč policijskoj zaštiti, bio bačen kamen na barem jednu evropsku sinagogu. Ovako, javnost je zainteresirana za njegov zdravstveni karton. Ono što je učinio bit će objašnjeno bolešću ako već ne može islamom.
Samoubistvo je, kao i svako drugo umiranje, vrlo intiman čin. Prema samoubici bi čovjek trebao imati poštovanja. Ali Andreas Lubitz odlučio je ubiti se na krajnje javan način, tako da će za sobom u smrt povesti ljude koji su mu na sat-dva leta povjerili svoje živote. Mnogo je lakše ubiti se ako oko tebe izginu i svi drugi. Lakše je umrijeti ako znaš da nitko neće ostati živ. Misao o vlastitoj smrti je strašna, ali već je misao o smaku svijeta izvan svakoga straha. Ta je misao skoro pa privlačna, čim se čovjek zatekne u nekoj teškoj životnoj situaciji. A Lubitzu zbog nečega nije bilo lako.
Njemu se više nije živjelo, ali njima se živjelo. Osim što je prekršio dano obećanje da će ih žive spustiti s neba, osim što je kao kopilot zaključao kapetana aviona u toalet i što je zatim malo letio na sto metara visine, tako da i ostali postanu svjesni da upravo umiru, osim, dakle, što je učinio sve što bi učinio i da je musliman, Andreas Lubitz ponio se kao dionik moralnih i svjetonazorskih vrijednosti liberalno-kapitalističkog društva. Nemajući pojma o ljudskoj solidarnosti i o dužnosti ljudi da se međusobno pomažu i da jedni drugima pružaju mogućnost dostojanstvenog života, Lubitz je poveo računa o sebi i svojim potrebama i – ubio se. Zvuči li vam pretjerano da se slično ponašaju i bankari prema svojim klijentima? Zvuči? Onda dobro, htjeli smo reći samo to da je Andreas Lubitz tipično dijete svoje epohe. Da je odgojen u neko drugo vrijeme ili unutar nekog drukčijeg društveno-političkog i ekonomskog sistema, ne bi te ljude poveo sa sobom u smrt koliko god da je bolestan ili lud. Spustio bi avion, polio se herozinom i zapalio na uzletnoj pisti. Možemo biti užasnuti koliko god hoćemo, ali u društvu bez ljudske solidarnosti njegov postupak ne izlazi izvan zadate društvene norme.
Nekoliko dana ranije, pilot helikoptera Omer Mehić stradao je u pokušaju da spasi petodnevnog dječaka. Poginula je i tročlana posada, te ljekar i anestetičar. Na aerodrom u Surčinu spustila se neprozirna, neprobojna magla, pilot je dvaput pokušao da spusti letjelicu, i u trećem je pokušaju srušio. Iza svega je, pretpostavlja se, stajala nečija nerazumna naredba. Kao oficir Vojske Srbije, major po činu, Mehić je, dakle, samo izvršavao naređenje. Da je bilo po njegovom, spustio bi helikopter na neko drugo mjesto.
Za razliku od Andreasa Lubitza Omer Mehić se rodio kao musliman, i taj se identitet čuje u njegovom imenu. Rodio se 1967. u Doboju, za pilota se školovao u Zadru, a u aktivnu vojnu službu stupio je 21. 7. 1990, godinu pred početak rata i dvije pred proljeće i ljeto kada će započeti čišćenje Doboja od muslimana. Bio je vojnik armije koja je čišćenje započela, a zatim predala oružje vojsci koja će ga dovršiti. Je li Omer Mehić sudjelovao u borbenim operacijama tog rata? Možda jest, možda nije. Bitno je da nije počinio ratni zločin. Sve drugo dio je neke intimne priče i životnih okolnosti. Nakon rata postao je jedan od najboljih pilota Vojske Srbije i sudjelovao je u stotinama akcija spašavanja ljudi, u vrijeme poplava i snjegova, ili kada bi bolesnima i povrijeđenim život visio o koncu. U nekim bosanskim novinama stajao je ovakav naslov: “Poginuo Bosanac koji je spasio više od 1000 ljudi”. Lijepo bi bilo vjerovati da to nije bila tabloidna omaška, nego da se u Bosni, među muslimanima, o Omeru Mehiću i misli tako. Uostalom, godinama je činio dobro. No, je li svakom dobro kada se čini dobro u Srbiji? Teška su to, a važna pitanja. I treba ih postavljati.
Omerova udovica zove se Slavica. Imao i dvojicu sinova, Davida i Denisa. Oni su mu na odar spustili odbojkaške lopte. Otac je na sinove prenio ljubav prema odbojci. Slavica je na odar spustila crvenu ružu. Tako piše u izvještajima sa sahrane. Omer je pokopan prema ateističkom obredu, za razliku od trojice njegovih drugova, koji su imali pravoslavne sahrane. Njih će nagraditi njihov Bog, dok je Nebo nad Omerom pusto. Dok su ga spuštali u grob na groblju u Novom Sadu zasvirala je žalosna srpska ratnička pjesma “Tamo daleko”. (Inače, najdraža pjesma Nikole Tesle, koju mu je usred onoga ledenog zimskog dana nad njegovim njujorškim grobom zasvirao hrvatski violinist Zlatko Baloković…) Ta je melodija na neki način definirala životnu putanju ovoga pilota. Da l’ zbog ljubavi ili iz uvjerenja, Omer Mehić živio je i umro izvan paradigme u kojoj je rođen, izvan identiteta koji mu je bio zadat. Je li ovaj musliman, Dobojlija, Bosanac umro kao izdajnik? Takvo će si pitanje postaviti samo bolesna nacionalistička budala. Postavit će si ga desetine, stotine hiljade ljudi. Ili ga neće ni postaviti, jer im se odgovor podrazumijeva.
Dijete koje je Omer Mehić spašavao nije imalo imena. S prezimenom Ademović, dječak se rodio u Novom Pazaru. Mali Ademović bio je musliman. “Izdajnik” Omer Mehić, hrabri pilot helikoptera, poginuo je spašavajući muslimansko dijete. I tako se priča zatvorila u savršeni krug. Svako će u tom krugu naći ono što već ima u sebi.
Andreas Lubitz, onako nesretan, a možda i bolestan, dijete je svoje epohe. Koliko god bilo strašno to što je učinio, njegov čin ne odstupa od većinskih raspoloženja i svjetonazora u današnjoj Evropi. Ali nitko mu ne može suditi, jer Andreasa Lubitza više nema. Ubivši sebe ubio je sto pedeset ljudi. Drugih je bilo sto četrdeset i devet, on je bio sto pedeseti. Ili je bio prvi. Zavisi s koje se strane gleda. Čim se to dogodilo, policija je morala stvoriti obruč oko njegove kuće. Odsvakle bi se mogli pojaviti gnjevni pravednici da osvećuju mrtve sa čijim se stradanjem identificiraju. Opet valja reći: ipak je sreća što Lubitz nije musliman, jer da jest, osvećivali bi se nad džamijama, mektebima, muslimanskim dječjim vrtićima… Oni koji se tako osvećuju pripadaju istoj zajednici kao i Lubitz, s tom razlikom što u sebi još nisu prepoznali samoubilačke nagone. Ali jednako im je stran osjećaj ljudske solidarnosti. Strano im je ono što je vodilo Omera Mehića da spašava jednoga petodnevnog dječaka. U Boga Mehić nije vjerovao, zavičaja više nije imao, a s narodom iz kojeg je potekao imao je veliki nerazriješen račun. Je li moguće da još samo takvi ljudi umiju biti solidarni?
Omer Mehić bio je mimo svijeta. Ne znamo što ga je takvim učinilo. Vjerojatno ljubav. Ali on niti je bio tipičan pripadnik zajednice, niti je bio dijete svoje epohe. Ima ih koji će s podcjenjivanjem govoriti o životnim argumentima onih koji su samo zbog žene u životu odabrali ovu ili onu uniformu, ovu ili onu nacionalnu pripadnost, ovaj ili onaj svijet… Biva, da mu žena nije Srpkinja, ne bi ni on bio sahranjen uz tu pjesmu, na tom groblju ni u toj zemlji. Ako i jest tako, nije li vaš Bog ljubav? Ako je vaš Bog ljubav, nije li Omer Mehić birajući u životu imao najboguugodniji izbor?
Iako su se dvojica pilota slučajno srela u vremenu tako što su jedan za drugim pali sa svojim letjelicama, učini se da njih dvojica savršeno predstavljaju dva različita principa, koji kao životni izbor stoje pred čovjekom. Ako učini jedno, bit će dio mase. Učini li drugo, ostat će zauvijek sam.
