Njihova glavno zanimanje je stočarstvo i poljoprivreda, međutim i pored solidnih uslova za život, mladih je sve manje.
Selo Rvatska nalazi se na petnaestak kilometara od Leposavića, i spada u red sela u kojima je stanovništvo različite etničke structure, među kojima su i Bošnjaci.
Prije nekoliko godina je do sela Rvatska urađen asfaltni put, izgrađen je vodovod ali i džamija. U planu je da se asfaltira još nekoliko putnih pravaca, da se poploča plato oko džamije i da se izgradi kulturni centar za potrebe stanovništva u ovom multietničkom selu.
Ipak, ovo je ruralni kraj, u kome se ljudi mahom bave stočarstvom.
Nazim Islamović je poznati stočar koji ovim domenom želi ozbiljno da se bavi, jer mu je to osnovni izvor prihoda.
“Moj plan je da držim 18-20 krava, ali nemam uslova da pripremim nov deo objekta… Živimo u nadi da ćemo jednog dana doživeti više, da seljak sve što proizvede proda, po boljoj cijeni”, kaže on za program na bosanskom, Radio Kosovo 2.
Međutim, Nazim spada u one koji žele da eksperimentiraju, i u poljoprivredu uvodi nove kulture, ovoga puta je to borovnica.
Naglašava da je njihovo uzgajanje veoma zahtjevno, da je to preskupa investicija, ipak ako se radi, od ovoga može i dobro da se živi, zaključuje Nazim.
“Moj cilj je bio da pokušamo da imamo zdravu hranu”, ističe on.
Rizvan Ejupović je jedan od mlađih koji planira da ostane, iako s velikom mukom zarađuje za parče hljeba. Teška socijalna situacija ga je navela da poljoprivreda bude njegovo glavno zanimanje.
Dodatni problem je što on neobrađuje svoju ličnu zemlju, nego je uzima pod zakup, plaća njeno korišćenje, i sve to da bi mogao da prehrani svoju desetočlanu obitelj. Jedini sigurni novčani prihod u ovo domaćinstvo je oko 40 eura penzija koju prima njegova majka.
“Mora da se živi. Zima ne pita može li ili ne, nego mora da se radi”, kaže on.
Selo Rvatska, i pored nekoliko mlađih mještana, trpi trend iseljavanja. Ostala su mahom staračka domaćinstva, i kako stvari stoje, sve je manje onih koji planiraju da tu i ostanu.
Nana Rabija Djerlek pamti selo iz vremena kada nije se nije imalo ni osnovnih uslova za život, no i pored toga, rado se prisjeća da je selo bilo puno, a i kako kaže, ljepše se i živjelo. Danas, tužno naglašava, svega ima, ali mladih nema.
“Sada je sve lakše, ali, nema mladih. Ranije je sve bilo drugačije”, kaže nam ona.
To potvrđuje i djed Milutin Premović.
On kaže da uspjeva da se bavi poljoprivredom, iako su su djeca napustila selo.
“Ja i baba smo sami ovdje, a sinovi i unuci su u Lešku, dolaze redovno…”, ističe on. “Svi mlađi su otišli, uglavnom ovdje žive starci, po dva člana u kući i tako…”, dodaje.
Ne može se pričati o Rvatskoj, a da se ne pomene i suživot Bošnjaka i Srba, koji je vjekovima ispunjen prijateljstvom i susjedskom suradnjom, pomalo sjetno se prisjećaju djed Milutin i nana Rabija.
“Mi smo mešavina ovdje, ali smo uvek pomagali jedni druge. Nikada nismo imali problem, i živjeli smo kao jedna kuća. Odazivali smo se i na radost i na žalost”, kaže djed Milutin.
“Nikada nismo imali probleme što se tiče Srba i Muslimana ovdje. Dosta se poštujemo i čuvamo“, kaže nana Rabija.
Mihret Salković, odbornik u općini Leposavić, govori nam o teškoj materijalnoj situaciji mještana Rvatske, kojima je potrebna bilo kakva pomoć. Općinski budžet je mizeran, a samim tim, ured za zajednice ne može izaći u susret i pomoći tim ljudima. Mihret nam kaze da većina mještana plaća iznajmljenu zemlju, da bi mogli da je obradjuju i prehrane svoju obitelj, što je i njegov slučaj, jer drugačije se ne može opstati.
„Imamo 5-6 slučajeva koji su ispod ivice siromaštva, i za čudo je kako preživljavaju“, kaže on.
Navodi da ima dosta socijalnih slučajeva, kojima je pomoć preko potrebna, a rješenje vidi u nekim višim instancama. Smatra da našim institucijama nebi prestavljalo neki veliki problem da obnove 2-3 kuće, ili pak pomognu u poljoprivrednim mašinama, da bi tim ljudima pružili mogućnosti da sami zarađuju i osiguraju životnu egzistenciju.
Prilogu doprineo: Fadil Redžepi
