Čovjek koji je pripitomio smrt

Kada se E. H. svojim avionom u januaru 1954. srušio negdje u blizini granice Belgijskog Konga cijeli svijet je, nakon što je bezbroj puta prije toga izbjegao smrt, koja ga je redovno tapšala po ramenu, pomislio kako je sada zaista došao kraj. Neumorni lovac, avanturist, ratnik i pisac nestao je negdje u bespućima kongoanskim. Gotovo cjelokupna svjetska štampa tih januarskih dana objavljivala je posmrtne članke posvećene omljenom piscu, u kojima se njegovi poštovaoci opraštaju od njegovog lika i djela. Piše se pri tome, simplificirajući Hemingwayev doživljaj svijeta, kako je bio čovjek koji je cijeloga života tražio smrt. Očito, međutim, smrt nije htjela da nađe njega. Hemingway, poslije nekoliko dana pošto se o njemu ništa nije znalo, ni živ ni mrtav reklo bi se, izranja iz smrti. Ugruvan, ali živ. A nedugo zatim komentariše kako su notorne gluposti priče da on cijeloga života traži smrt. Jedno je, kaže Hemingway, tražiti smrt, a drugo biti neprestano blizu nje. Smrt je bar lako naći, samo je dovoljno malo želje i još malo spretnosti. Hemingway, međutim, nije tragao za smrću, on ju je pripitomljavao.

Fijesta u Pamploni

Ima li boljeg dokaza od toga nego što je njegovo krstarenje evropskim ratištima tokom Prvog svjetskog rata. U nekoj od bitaka na Soči ili Trentu ranjen je sa dvadeset i osam parčadi gelera u nogu. Ali od rana mnogo su teže bile psihičke posljedice. Mjesecima nakon toga budile su ga i psihički rastrojavale eksplozije minobacačkih granata. Ja nisam želio da spavam, govorio je kasnije, jer sam dugo vremena živio sa saznanjem da će mi, ako samo zaklopim oči u mraku i opustim se, i duša izaći iz tijela. Neki ovdašnji pisci-ratnici od toga bi napravili višetomno cjeloživotno djelo, trauma je ipak strašna stvar. Ali ne i Hemingway. Njega mjesto nije držalo, niti je jedan lomni događaj mogao imati primat. Uvijek iznova i iznova, u smrt, u strah, u adrenalin koji će iscijediti u djelo.


Samo nekoliko godina od teškog ranjavanja, tačnije u septembru 1921., ponovo stiže u Evropu kao izvještač iz grčko-turskog rata. Sve to prije nego je ispisao svoj prvi roman “Sunce se ponovo rađa”. Zaustavimo se ovdje, kroz ovo ratničko putovanje, te osmotrimo o kakvom se romanu radi. “Sunce se ponovo rađa” roman je koji izvire iz španskih dana Ernesta Hemingwaya. Poznat kao strastven ljubitelj borbi bikova Hemingway cijeli svoj roman gradi iz jedne lutalačke epizode zanimljive ekipe (Džek, Bret, Robert, Majkl i Bil) koja se uputila na fijestu, sedmodnevnu razuzdanu zabavu, u Pamplonu. Sve ono što ovaj roman svjedoči pokazuje da motivacija za dobar roman može biti u samoj priči. Nikakav lomni događaj nije potreban. Roman izvire iz čiste potrebe da nešto bude ispričano. Bez tragičnog kraja, bez smrti, bez bilo kakvog natezanja. Jednostavno priča o jednom lutalaštvu, neprestanom alkoholnom tutnjanju, seksualnim posrnućima i nesuglasicama. Ali priča je to sa nevjerovatnom atmosferom, sa samim životom u središtu i njegovim besmislenim tokom. O stihiji koja upravlja svim i dosadnim mamurlukom prožetim promicanjem kazaljki na satu. Priča ni o čemu, a posve o čovjeku. Ispričana da bi obuhvatila obične dane jednog životarenja, a univerzalan roman kolotečine koja preplavljuje bitisanje.

Istraživač straha 

Roman “Sunce se ponovo rađa”, govorio je kasnije Hemingvej, počeo sam pisati u Valenciji, 21. jula. Moja supruga Hadley i ja rano smo otišli u Valenciju kako bismo nabavili što bolje karte za feriju koja je trebala biti 24. jula. Ljudi mojih godina pisali su romane, a ja sam se mučio pišući tek stavke. Tako sam započeo knjigu na moj rođendan, pisao tokom ferije, ujutro u krevetu, otišao u Madrid i nastavio pisati tamo. Tamo nije bila ferija, uzeli smo sobu i ja sam pisao u odličnim uslovima, na stolu, te iza ugla u jednoj pivnici, u pasažu Alvarez, gdje je bilo hladno. Naposljetku je postalo pretoplo za pisanje i mi smo otišli u Hendaye. Uzeli smo sobu u jednom malom jeftinom hotelu na velikoj, dugoj, usamljenoj plaži gdje sam radio jako dobro. Nakon toga smo otišli u Pariz i tamo sam završio prvi nacrt priče u apartmanu preko puta pilane, na adresi 113 rue Notre-Dame-des-Champs šest sedmica nakon što sam je počeo pisati. Taj sam nacrt pokazao Nathanu Aschu, romanopiscu, koji je tada imao jak naglasak. Rekao je: “Hem, štha misliš kada kažeš da pišeš roman? Roman, a? Hem, ovo ličhi na phutopis.” Nisam bio previše obeshrabren onim što je rekao Nathan, prepisao sam knjigu putujući (to je bio onaj dio o putovanju u Pamplonu radi ribolova) u Schruns u Vorlabergu, u hotelu Taube.

Vratimo se sada ponovo smrti. Nakon samoubistva piščevog oca dr. Klarensa Hemingwaya 1928. Ernest postaje opsesivan u istraživanju straha. Kopkalo ga je da li je otac pokleknuo pred stravičnom spoznajom ništavila postojanja. To ga ipak ne ometa da upada u nove sve čudesnije avanture iz kojih izrastaju brojne njegove knjige. Da je rat neodvojiv od Hemingwaya i da ga vuče pokret na oružje svjedoči piščev odlazak u Španski građanski rat 1936. Kao i mnogi intelektualci toga doba prepoznaje pravedničku borbu republikanske armije i u njoj učestvuje. Razočaran, čini se pod uticajem samoubistvenih slutnji, 1942. u jeku Drugog svjetskog rata Američkoj ratnoj mornarici nudi svoju privatnu jahtu Pilar. Naravno, hemingvejevski sulud je njegov plan. Ali sve, da se pripitomi smrt. Naime, nudi da sa Pilar isplovi u okean, tako privuče neprijateljsku podmornicu, a kad mu priđe da i sebe i nju digne u vazduh. Veličanstveno, zar ne? Isto kao i sumanuto jurišanje pariškim ulicama 1944. kada je sa svojom jedinicom oslobodio hotel Ritz u kojem je tokom svojih mladih pariških dana odsjedao. 

Pisati, a ne govoriti

Šta još da kažemo o Hemingveju? Još smrti možda? Pisao je u čudesnom položaju – stojeći. Nepoznato u svjetskoj književnoj istoriji. Užasno ga je ljutilo da ga ometaju dok piše. Smatrao je čistom glupošću traženje da objašnjava svoja djela. Zazirao je od toga. Od svega što je zapravo van piščevog posla. Kada su ga u jednom intervjuu pitali šta savjetuje mladim piscima kada je u pitanju dobro pisanje, odgovorio je: “Recimo da mora izaći vani i objesiti se obzirom da smatra kako je dobro pisanje nemoguće teško. Potom treba umrijeti bez milosti i prisiliti samoga sebe da piše najbolje što može do kraja života. U najmanju ruku imat će priču koja počinje vješanjem”.

S obzirom da ga je grizla savjest što vrijeme troši na ribolov, a ne na pisanje, vodio je detaljnu evidenciju o urađenom poslu na dnevnom nivou. U svoje grafikone upisivao je koliko je riječi kog dana napisao. A kada je 1954. dobio Nobelovu nagradu za književnost objasnio je sve: “Pisati što se bolje može znači usamljen život… Kako bi jednostavno bilo pisanje kad bi samo bilo potrebno pisati na drugi način ono što je već dobro napisano. Baš zato što smo u prošlosti imali tako velike pisce, pisac je prinuđen da pođe daleko izvan mesta gde se nalazi, tamo gde mu niko ne može pomoći. Govorim suviše dugo za jednog pisca. Pisac mora pisati ono što ima da kaže, a ne govoriti”.

Zvona su za njim u julu 1961. zazvonila i Hemingvej je otišao preko rijeke u šumu. Smrt je u tom trenutku na zadnjim nogama šenila poput kučeta i motala mu se oko nogu. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.