Kako god pokušali doskočiti razornom rušilačkom porivu ISIL-a spram kulturne baštine čovječanstva, postoji način da se to opravda i Šerijatom objasni. Na to u svom pismu ISIL-ovom vođi Abu Bakru al-Baghdadiju upozoravaju i islamski učenjaci, njih više od 120, govoreći kako ISIL Šerijat i Kur’an tumači onako kako mu je volja.
“Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi – samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-‘Asr)
Pripadnici ISIL-a izvršili su u iračkom Mosulu još jedan atak na kulturnu baštinu svijeta. Nakon što su krajem februara kažnjeničke islamističke ekspedicije digle u vazduh centralnu biblioteku u ovom iračkom gradu – kada su uništena tri sprata ove zgrade i spaljeno u njoj preko deset hiljada knjiga i veliki broj rukopisa, među kojima su i oni koji predstavljaju rijetka djela iz oblasti kulture, filozofije i arapske istorije – sada su u muzeju u Mosulu macolama bjesomučno razbijali statue i druge vrijedne muzejske eksponate. ISIL je, budući da je razvio veoma moćnu medijsko-propagandnu mašineriju, sve to dokumentovao u svom videosnimku na kojem se vidi kako se sistematično i “predano” uništava arheološka građa od neprocjenjivog značaja. Ono što je do sada poznato jeste da je riječ o eksponatima od kojih su neki stari i po nekoliko hiljada godina.
Sve je na udaru
Lamija al-Gailani, iračka arheologinja sa Arheološkog instituta u Londonu, za televizijsku mrežu Al Jazeera kazala je da je taj čin poražavajući za cijeli svijet jer je većina statua, koja je razbijena na komadiće, jedinstvena u svjetskoj kulturnoj baštini.
“Statue iz grada Hatre su iz perioda između 100. godine prije nove ere i 100. godine nove ere. To područje je jedinstveno. Takve statue mogu se naći samo u gradu Hatri, ni na jednoj drugoj lokaciji u regionu. Na njima su prikazani vladari, svećenici, vjernici… Karakterističan su dio umjetnosti tog perioda i nezamjenjiv dio historije Iraka. Stare su otprilike 2.000 godina. Značajna je činjenica da su stanovnici Hatre, iz koje potiču ove statue, Arapi. Riječ je o nekim od prvih Arapa koji su se naselili na području današnjeg Iraka. Dakle, statue su dio naše historije, pored velikog značaja u umjetničkom i historijskom smislu”, istakla je Lamija al-Gailani.
Snimak koji je ISIL objavio samo je jedan u nizu onih jezivih priloga koji pokazuju sa kakvom fanatičnošću su se pripadnici ove tvorevine, pod krinkom vjerskog rata, odlučili obračunati sa svime onim što ne potpada pod njihovo stiješnjeno gledanje na svijet. Međutim, čini se da to nije ni blizu sve. ISIL je odlučan da posve sravni sa zemljom svaki trag višemilenijskog kulturnog naslijeđa koje su generacije prije gradile kao svoj pogled u vječnost. To pripadnike islamističkih ISIL-ovih hordi čini se uopšte ne zanima. Oni imaju svoju logiku univerzuma, za koju ništa izvan toga nije važno. Smrt, pustoš i pokornost. Tri su sveta ISIL-ova pravila.
Procjenjuje se da je u posljednja samo dva mjeseca u onom dijelu Iraka kojim ISIL-ove snage upravljaju spaljeno i posve uništeno više od stotinu hiljada knjiga. Gotovo ritualno, da ne kažemo nacistički ritualno, ISIL na trgovima iračkih i sirijskih gradova spaljuje sve što ocijeni kao nedostojno njegove “prosvećene” džihadske čizme.
Najprije je 2011. godine počelo u Maliju, gdje su pripadnici islamističke grupe Anasar Dine – bliske Al-Kaidi, koja je u Afganistanu takođe provodila i provodi teror nad kulturnom baštinom – u gradu Timbuktuu otpočeli rušenje mauzoleja starih po hiljadu godina. Riječ je o 16 mauzoleja koji postoje u ovom gradu, a u kojima su pokopani islamski velikodostojnici koje lokalno stanovništvo smatra svecima. Pored mauzoleja, u Maliju su srušena i Sveta vrata džamije Sidi-Yahya koja se nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske kulturne baštine.
Rušilački pohodi i neprijateljstva spram civilizacijske kulturne građe intenzivnije su se nastavili sa sirijskim ratom i stupanjem ISIL-a na scenu. U aprilu 2013. godine u sirijskom gradu Aleppu su – kako im zapadnjaci, koji su u dobroj mjeri odgovorni za njihovo jačanje, tepaju – pobunjenici srušili minaret džamije Umayyad iz 11. vijeka. Pored toga Alepp je pretrpio velika razaranja, a u UNESCO-ovim izvještajima se još navodi da je do danas u Siriji nenadoknadivo oštećen veliki broj kulturnih spomenika koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini.
ISIL pri svojim razaranjima kulturne baštine uopšte ne pravi razliku da li je riječ o muslimanskim ili hrišćanskim spomenicima. Jedina maksima je sravniti sa zemljom. Stoga je u iračkom gradu Tikritu dignuta u zrak poznata Zelena crkva. Jedna od najstarijih hrišćanskih crkava na cijelom Bliskom istoku. Ali takođe nije bila pošteđena ni džamija Al-Arbai čiji je dobar dio takođe posve uništen.
Uz to u Mosulu je, koji postaje grad kulturocida, takođe stradao i spomenik Othamana al-Mousulija, iračkog muzičara i kompozitora iz 19. vijeka. Kao i spomenik Abua Tammaama, pjesnika iz Abbasid ere. To, međutim, nije kraj, ISIL-ove horde su udarile i na samo središte iračke kulture razrušivši grobnicu Ibna al-Athira, arapskog filozofa iz 12. vijeka. Kupola iznad grobnice velikog mislioca je posve uništena, a sa kojom temeljitošću ISIL pristupa uništavanju najbolje svjedoči činjenica da su nakon rušenja prekopali cijeli teren oko grobnice, kako od nje ne bi ostao nikakav trag.
Na meti i Kaba
U tom ratu protiv kulture samo u Iraku je, na prostoru koji sada uglavnom kontroliše ISIL, ugroženo još gotovo 4.500 arheoloških nalazišta. Satelitski snimci koji su pravljeni nad Sirijom pokazuju da je veliki broj artefakata koji predstavljaju neprocjenjivo civilizacijsko bogatstvo posve sravnjen sa zemljom. Pored do sada navedenog u Siriji je ISIL uništio brojne crkve i samostane.
UNESCO je u svom očitovanju povodom rušenja iračkih kulturnih spomenika kazao: “Uništavanje ovih lokacija je ratni zločin i udarac identitetu i povijesti iračkog naroda.” Sa druge strane, istoričar Abdullatig Shihab ističe da je ISIL takođe srušio još veliki broj grobova i svetišta, uključujući i grob proroka Nabi Yunusa. Jednako tako veliki broj drevnih kipova i povijesnih islamskih i neislamskih dokumenata sistematski je uništen ili ukraden. Zanimljivo je, i za muslimanski svijet posebno šokantno, da je jedan isilovac prošle godine “predlagao” i uništenje Kabe u Meki.
Profesor Hamed al-Zaini sa Al-Azhar univerziteta u svojim je javnim istupima isticao kako Arapi imaju dugu povijest znanosti, književnosti i svih oblika umjetnosti koji datiraju od prije i nakon islama do današnjeg dana. Svaki pokušaj, kaže on, da se unište povijesne relikvije koje dokumentuju ovo kulturno blago je zločin protiv cijelog čovječanstva. Opasnost onoga što ISIL radi i njegove posljedice, kako kaže Al-Zaini, neće možda biti posve jasne sada, ali će se početi osjećati postepeno tokom narednih godina nakon što generacije koje odrastaju uvide bez kakvog su bogatstva ostale. Šteta koju ISIL pravi, ističe on, uticaće na sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru. ISIL, prema mišljenju ovog uglednog profesora, iz temelja nastoji izmijeniti povijest zemalja koje je osvojio. Ova skupina ne želi nikakav trag povijesti ili prošlosti da ostavi, kako bi izgradila svoju budućnost onako kako odgovara njenim hirovima i ekspanzionističkim planovima.
ISIL “inspiraciju” za uništavanje kulturne baštine crpi iz svog tumačenja Šerijata. Prema šerijatskim tekstovima na koje se isilovci pozivaju, vadžib (vjerska dužnost) je porušiti sve kipove. Preciznije i slikovitije govoreći, obavezno je rušenje svega onoga što ima sjenu. Ono što ima sjenu su, prema tumačenju, figure i kipovi živih stvorenja.
Postavlja se međutim pitanje, budući da su predmet “spora” oni kipovi i figure koji se obožavaju, da li srušiti i kipove koji se ne obožavaju? I tu isilovci iznalaze rješenje pozivajući se na učenje koje navodi imam Nevevi, da uništiti i razbiti kipove treba obožavali se oni ili ne. Izvan onoga što “ima sjenu” nisu ostali ni kaburi, iznad kojih su napravljena turbeta ili ozidane građevine i grobnice, i njih je propisano poravnati i srušiti. Ako se pak kaže da su kipovi koji se razaraju kulturni spomenici, ljudsko naslijeđe i kulturno-civilizacijska zaostavština, odgovoriće isilovci da ovom argumentiranju ne treba pridavati pažnju, jer iako su kipovi spomenici, naslijeđe i zaostavština, oni su po Šerijatu zabranjeni spomenici koje je vadžib uništiti.
Kako god dakle pokušali doskočiti razornom rušilačkom porivu ISIL-a spram kulturne baštine čovječanstva, postoji način da se to opravda i Šerijatom objasni. Na to u svom pismu ISIL-ovom vođi Abu Bakru al-Baghdadiju upozoravaju i islamski učenjaci, njih preko 120, govoreći kako ISIL Šerijat i Kur’an tumači onako kako mu je volja. Pri tome često pribjegavajući posve zabranjenim metodama koje iznevjeravaju i sam Šerijat i sam Kur’an.
ISIL se ipak, pored sve strahote koju provodi, ne može posve okriviti za nestajanje najvrednije kulturne baštine sa Bliskog istoka. Jasno je da je uništavanje koje ISIL provodi nedopustivo, anticivilizacijsko i barbarsko, ali i zapadne sile, ili njihovi predstavnici koje učestvuju u ratovima u Iraku i Siriji, u dobroj su mjeri odgovorne za nestajanje kulturnog blaga.
Prije svega jer aukcijske kuće na tom terenu imaju svoje lovce na kulturno blago, koje se, kako u jednom izvještaju piše Stephennie Mulder, prodaje u elegantnim aukcijskim salonima u Evropi i SAD-u. Posebno je zanimljivo to da je Njemačka, kako se navodi u izvještaju istraživača koji rade na zaštiti kulturne baštine, postala eldorado ilegalne trgovine kulturnim artefaktima. Minhen je u tom pogledu, kako se ističe, tranzitno čvorište te trgovine u Evropi.
Kulturna baština se stoga na Bliskom istoku nalazi pod dvostrukom prijetnjom, jednom ISIL-ovom fanatično rušilačkom i drugom trgovačkom. Zanimljiva je u tom pogledu i činjenica da pobunjeničke snage u Siriji kulturnu baštinu prodaju evropskim i američkim lovcima na kulturno blago kako bi tim novcem kupovale naoružanje. Možda se, u svoj toj bizarnosti, umjetnine na neki način trampe za naoružanje. Ako bismo išli linijom manjeg zla, onda bismo moralizatorski možda i mogli reći bolje da ih neko proda na crnom tržištu, nego da budu posve uništene. Ipak, nije posve jasno koliko je to zaista bilo kakvo opravdanje za ono što se dešava na Bliskom istoku i koliko sve to jeste manje zlo za kulturnu baštinu iz tog bazena ljudskog postojanja.
